Što li mu je samo prolazilo glavom tih nekoliko sekundi tišine prije početka velikog recitala? Izgledao je napeto, ali ponosno, unutar je sigurno tinjao uragan jer je trebalo oduševiti rasprodanu dvoranu Lisinskog, prepunu znatiželjnika, no bilo je i zlobnih skeptika.

Može li Beethoven zvučati osjećajnije i smirenije? Sonata u Es-duru, op 27., br. 1., Quasi una fantasia, predstavila je karakter Aljoše Jurinića, otkrila je zašto ga je svijet prihvatio te zašto je pred njim uspješna karijera. Kontrast nježne i mekane vodeće melodije uz zaigranu i nestašnu podlogu od samog je početka izazvao zanimanje. Interpretacijom je spojio nespojivo, stvorio je ekspresivnu vezu između dva svijeta, karakteristika dvije glazbene epohe koje su zvučale kao jedna, sigurno i uvjerljivo. Emocije pokazuje staloženo i profinjeno, iz njega dopire mirnoća zbog čega je romantičan zvuk Schumannove Sonate u fis-molu, br 1., op. 11., bio iskren i dosljedan. Tehnički vrhunsko izvođenje zahtjevnih djela samo je dio pozadine koja se skriva iza nesebične emotivne interpretacije u kojoj nema mjesta bahatosti, nema mjesta za umišljenog umjetnika koji je nadmašio sve kolege. Aljoša još uvijek stoji čvrsto na zemlji, ali je istovremeno dio svog vlastitog svijeta u koji je sinoć nesebično pustio svakog tko mu se želio pridružiti i biti dio ovog fantastičnog putovanja.
Drugi je dio koncerta započeo vidno opušteniji i sigurniji, ovacije publike otklonile su svaki strah koji se u njemu našao. Izvedbom Lisztove Koncertne etide u f-molu, br. 2., La leggierezza, S. 144, pokazao je da se vrhunski snalazi i u interpretaciji djela grubog mađarskog virtuoza. Instrument je dio njega, omogućuje mu da se izražava direktno i bezbrižno, zbog čega na trenutke slušatelju pred očima nestaje vizualni doživljaj, nadvlada ga zvukovni koji je direktno povezan s neopipljivim i neopisivim emocijama pa se ovaj koncert mogao jedino slušati i gledati dušom. Ako bismo se osvrnuli na vizualni doživljaj, ako ste ikada gledali crtiće u kojima je prikazan Liszt kako grubo i strastveno izvodi svoja djela - tako je to sinoć izgledalo, točno tako. Uz svu strast i snagu koju je ulagao u izvedbu, finalni je produkt bio elegantan i odmjeren, iskreno romantičan i nimalo surov ili opasan. Pokazao je zube na trenutke, no to jednostavno nije moglo zvučati prepotentno.
Izvedbom šest etida iz ciklusa Dvanaest etida, op. 25. Frederica Chopina postalo je jasno zašto ga je struka prepoznala i izdvojila iz mase. Chopin može zvučati dosadno, može zvučati licemjerno, no Aljoša ga izvodi s izuzetno čvrstom bazom na kojoj se nalazi njegova karakteristična, odmjerena nježnost. Sada Chopin zvuči baš onako kako treba, a kombinacija stabilnosti i mekoće na samoj površini dobitna je kombinacija zbog koje se čak tri puta vraćao na bis.
Romantičan, ali nije sladunjav, strastven, profinjen i sofisticiran. Nenametljiv, no itekako prisutan. Trenutno je ushićenje publike potrebno održati, ali i pronaći put do mlade publike koja nužno ne sluša klasičnu glazbu. Ovakvom interpretacijom se to sigurno može, bez da se namjerno ulazi u crossover. Veliki je uspjeh iza njega, ali je i veliki posao ispred njega. Najvažnije je tu, stoga u daljnji uspon nema sumnje.