Review
2:54, alternativni rock band iz Irske, svojim će zanimljivim nazivom zasigurno odmah uhvatiti oko publike, i to sa dobrim razlogom. Ovaj relativno mlad bend predvođen je od strane dvije iznimno talentirane sestre Collete i Hannah Turrow, koje su svoju karijeru započele u velikome stilu. Izlazak pod svijetla globalne pozornice obilježio je njhov prvi album 2012. godine, koji nosi naziv istoimen onom samog benda. Bez sumnje veoma uspješan, u kratkom vremenu ove su dvije talentirane autorice pronašle svoje mjesto na turnejama uz poznata imena poput Warpaint, The XX, Wild Beasts i The Maccabees. Obećavajućeg i bogatog zvuka koji dolazi kao mješavina The Cure i Garbage, u 2014. godini izdale su svoj drugi studijski album pod nazivom The Other I.
The Other I u djelovima podlježe dijelom novom pop trendu u glazbi, pri tome ipak uspjevajući sadržati standardne elemente folka, shoegaze i grunge glazbe pomješane sa utjecajem The Cure psihodelije te tamnih i teških riffova tipičnih za ovaj band. Dok bi smo to mogli nazvati svojevrsnim zaštitnim znakom sestara Turrow, zvuk albuma gotovo bez truda uspjeva stvoriti solidnu atmosferu koja odiše odlučnošću, postavljajući na čvrste temelje album unutar prve minute bilo koje pjesme. Pa tako Pyro i In The Mirror nose upravo taj težak te emocionalno dalek ugođaj koji svojim tempom i hladnoćom reprezentiraju najbolje što ovaj album može ponuditi. Gradeći ponajprije na ritmu preko bubnjeva, dolazi nam Blindfold sa svojim solidnim hookom koji preko suptilne suradnje bubnjeva i nježnog zvuka klavira dodatno pridonosi slojevitosti albuma. Njegov prethodnik Orion sa svojim zvucima daleke gitare adekvano reflektira emotivnu postavku cijelog albuma, pri čemu se na sličan način nadovezuje Sleepwalker. Odmak od teških tonova dolazi na Monaco dok već South nastavlja graditi prema glavnoj temi albuma. Igrajući se tezama i antitezama te reflektirajući osjećaj zarobljenosti koji se postepeno gradi kroz album dolazi nostalgična Glory Days, a kulminira sa pjesmom Raptor, oslobađajući emotivno te pružajući figurativan izlaz iz osjećaja nemoći što se povlači kroz stihove.
Dok album dobrim dijelom uigra na sigurno i testirano po pitanju zvuka, što dakako ne možemo zamjeriti sestrama Turrow, u svojoj završnici ipak ostaje nedorečen. U trenucima jednoličan te pomalo moton, u prilog mu igraju iskrena emocija i pjesme čiji ritam brzo ulazi u uho. Nastupajući odlučno zadovoljeni su svi uvjeti za solidan album, no na žalost ovdje priča staje. U jednu ruku odlična singerija između instrumenata koja ide prema stvaranju bolje atmosfere igra u prilog albuma, dok sa druge nalazimo pjesmu Thender Shots koja kao takva ima minimalnu glazbenu vrijednost. Pa tako još jednom se vraćamo na tezu u nedorečenosti, gdje dobar dio albuma iako emotivno zaokružen kao cijelina ipak djeluje nedvoršeno. U krajnosti solidan, vjerujem da će kroz buduća ostvarenja sazrijeti prema kategoriji odličnosti.
Branimir Hrženjak
/
