Review
Black Eyed Peas, tvorci jedinog megahita iz 2003. kojeg se, uz Hey Ya!, još uvijek kristalno sjećam, izdali su peti studijski album, nazvali ga inteligentno The E.N.D. i, umjesto lijepe Fergie, na cover stavili sliku florescentno reflektirajućeg anonimusa, a to bi značilo da su učinili zaokret, i glazbeno, i vizualno, i produkcijski, zaboravili na pozitivni hip hipi hop stav ekipe iz kvarta i do kraja se ugušili u elektopopu koji onako malo vuče na Njemačku, stare mahere Brooklyn Bounce i onaj Cher album iz druge polovice 90ih. Tekstovi su im, doduše, ostali jad i bijeda, ali tko još od komercijalnog popa očekuje da će mu promijeniti tokove života.
Priličnu hrpu pjesama (njih sedamnaest) produkcijski potpisuje mozak trojca Will.i.am., a isti je blagoslovio i uistinu intrigantni naslov o nepotrošivoj energiji (energy never dies) skrivenoj iza kraja za sve nas koji ne poštujemo interpunkcije. I ako nešto zaista treba pohvaliti, onda su to upravo Will.i.am-ove intervencije koje čitav album drže na okupu. Naime, njegov smisao za slaganje, izdvajanje i naglašavanje toliko je slobodan, da se doima kao otvoreni poziv na daljnje reinterpretacije istog materijala. Ono što, osim glupih tekstova, ne zaslužuje pohvalu je dosada i predvidljivost kojom je inficirana druga polovica albuma – stvarno mi nije, niti će mi ikada biti jasno kakav je to poriv u čovjeku da napravi studijski album od preko, recimo, trinaest pjesama.
Plesno odrješit ritam s retro kompjuterskim manipulacijama glasa glavna je oznaka albuma i dobro je legao u prvim pjesmama. Posebno izdvajam bajkovitu Fergie u Meet Me Half Way i totalno u kompletu zaraznu I Gotta Feeling. A i donekle duhovitu Rock That Body. Suprotno tome, singl Boom Boom Pow, unatoč globalnom uspjehu, nije me se, eto, dojmio. Prenaporan je s tom isforsiranom i iritantnom kreni-stani filozofijom koja ne vodi ničemu. Naporan je i gro ostalih nenavedenih pjesama.
Dakle, novi i hrabri album interaktivno raspoloženog znalačkog producenta i uhodane ekipe kojima snalaženje u novim situacijama ne predstavlja ništa novo. A sad...kraj ili začarani krug, hip hop ili elektro, nije bitno. Bitno je da nam je komercijalni elektropop dobio sasvim dostojnu konkurenciju i da su klupske osamdesete u okvirima The E.N.D.-a konačno postale sasvim neprepoznatljive. A to smo čekali već dobrih deset godina.
Marina Vukman
