Review
Vjerojatno nisam normalan, jer kako inače objasniti da nisam poludio nakon preslušavanja novog albuma uživo nekadašnjih divova, a danas gotovo parodične reinkarnacije jednog od najvećih bendova bivše Jugoslavije? Ne samo da nisam poludio za novim narodnjačkim obradama starih hitova Bijelog dugmeta, već sam ostao poprilično razočaran, prazne duše i željan slušanja originalnih izvedbi.
Već prvi dojam kičaste, jeftine te estetski i konceptualno odbojne ružičaste naslovnice, za čije je oblikovanje bio zadužen Orange studio, daje predosjećaj kakav se sadržaj krije između korica. U tom smislu čak se dizajn korica može shvatiti i kao uspješan, jer se dosta dobro podudara s ništa manje kičastim sadržajem albuma.
Ko ne poludi taj nije normalan! sastavljen je od uživo izvedenih reinterpretacija nekih od najvećih hitova post-bebekovskog Bijelog dugmeta, na koncertu iz 2015. godine u pulskoj Areni i sa Seoskog turizma Rakić. Izuzetak je „Piši (Ipak, poželim neko pismo)“ s albuma Bitanga i princeza. U narodnjačkom izdanju Bijelog dugmeta, uz Gorana Bregovića, Alena Islamovića i Mladena Vojičića Tife, nastupio je i Orkestar za vjenčanja i sprovode.
I dok s jedne strane razumijem i cijenim Bregovićev pokušaj uskrsavanja Bijelog dugmeta u jednom drugačijem svjetlu, s novim aranžmanima starih pjesama, jer nema ničeg tužnijeg od okupljanja radi materijalne eksploatacije ljudskih osjećaja, ipak ne mogu se oteti dojmu da je Bebek ipak bio u pravu kada je izjavio da „to nije Bijelo dugme nego Bregović i njegov romski orkestar“.Nominalno gledano, riječ je o Bijelom dugmetu, ali esencija je u potpunosti izgubljena. Radikalno. A, s esencijom izgubljena je i čarolija. Netko će reći da je u pitanju modernizirano Dugme, možda i logičan i jedini put nakon Ćiribiribele i Bregovićeva bijega iz rocka. Ipak, osobno vidim jedino regresiju, kako po pitanju forme tako i po pitanju plitkog zvuka.
Pri novim narodnjačkim reinterpretacijama, većina je pjesama raščarana, tako da su ostale lišene specifične i neponovljive sentimentalnosti i ljepote Dugmeta. Neke, poput „Za Esmu“ i „Piši (Ipak, poželim neko pismo)“ postale su dekonstruirane ciganske poskočice za dizanje ruku i dionizijsko bančevanje. Naravno, pretpostavljam da su u kontekstu koncerta onima koji su skloniji takvoj narodnjačkoj estetici, nove interpretacije sjele i da su se zabavili. Pa i općenito, ovo je album niske istinske umjetničke vrijednosti, orijentiran prema čistoj zabavi i pozitivnim temeljnim osjećajima. Da je u pozadini projekta namjera bila autoreferencijalna zezancija u stilu Horror Bishkea ili Steel Panthera, možda bi sve to i imalo nekog višeg smisla pored ugodne zabave za opijene mase željne lakih zvukova.
Ljubiša Prica
« Ćiribiribela 
