Sanjaj!

Review

Gledajući desetak godina unatrag, ne mogu se oteti dojmu da je jedan od naših najprofiliranijih i najboljih pop autora formu albuma na određen način zanemario. U čemu nema ničeg lošeg, osobito kad se uzme u obzir sjajan niz singlova koji su na najfiniji način pomirile Belanov trajno izražen pop senzibilitet s mediteranskim duhom, iskustvo u rocku s neupitnim osjećajem za melodiju. Kad tom nizu i uspjesima s nastupima na šibenskim Večerima dalmatinske šansone, kao jedinim pravim baštinikom nekad dičnog splitskog Festivala zabavne glazbe, pridodamo lani objavljen soundtrack dječje hit-predstave "Matilda" (premijerno također izvedene u Šibeniku, tek lokalpatriotski da spomenem), dobivamo zaokruženu sliku o glazbeniku uistinu bogatog talenta i širine. Doduše, uslijed rada na glazbi za tu predstavu (prethodno jednako uspješno za "Buratino"), kao da je došlo do pada u kvaliteti "regularnih" pjesama s Fiumensima, pa sam vijest o novom albumu, logikom prethodnih, "Rijeka snova" i "Oceani ljubavi", zapravo zbirkom recentnih singlova, primio s dozom skepse. "Sanjaj!" mi je, na žalost, svu skepsu i potvrdio.

Dakle, dok je "Rijeka snova" iz 2007. bila zapravo kolekcija singlova s početka milenija (sjajna, ali ipak kolekcija, a manje "pravi" album), a "Oceani ljubavi" iz 2012. presjek rada za šibenski festival (opet sjajan, ali ipak kolekcija, dakle, manje "pravi" album), "Sanjaj!" je nužno došao kao nastavak, odnosno, prikaz Belana nakon zadnjeg dugosvirajućeg studijskog izdanja. Već sam pogled na popis pjesama odao je ovaj put ipak bitnu tanju kolekciju, i to ne samo zbog samo devet skladbi.

Moram priznati da mi je uvrštenje čak dvije pjesme iz dječjih mjuzikla – naslovna je iz najnovije predstave "Čarobnjak iz Oza", a "Čarolije postoje" iz "Matilde" – možda i najdraži segment albuma! Soundtrack "Matilda" vrtio mi se cijelo prošlo ljeto u autu uz kćerino mi grleno pjevanje pa mi je Belanova prilagodba dječjim ušima bila uistinu sjajna novina u njegovom radu. Ove dvije pjesme na svoj će način odudarati od ostatka albuma, ali ipak puno manje nego, primjerice, duet s Josipom Lisac na live-verziji starijeg hita "Vino noći". Ne samo što se i na prvu čini kao puko popunjavanje minutaže, već ju je u čak devetominutnoj verziji naša diva toliko izmrcvarila da je ionako tanka pjesma postala primjer čiste dosade. Dodamo li do boli iritantnu "Nedir je nad morem plavim" na samom kraju albuma, dobivamo već pregolem uteg tako malom albumu. Pardon, kolekciji.

A naguralo se tu štošta, od ponajbolje pjesme tu, lepršave "Ulicama grada", do nit'-smrdi-nit'-miriše dueta s Vladom Kreslinom, "S Mure na more Jadransko", od bljedunjavog priloga zagrebačkom zabavnoglazbenom festivalu "Jer je pjesma dio nas" do solidnog, ali nikako mi omiljenog dueta s Majom Posavec, "Tvoj glas", i simpatičnog mediteranskog popa "Anđela, anđele". Dakle, svega tu ima, a zapravo malo toga uistinu intrigantnog i na pravi način usporedivog s prethodnim albumima, pardon, kolekcijama. Zato okus nakon preslušavanja ostaje pomalo gorak i čini mi se da bi stvari možda mnogo bolje izgledale da se pričekala koja godina i još koji singl; tada bi bar otpao duet s Josipom, a neke druge manjkavosti možda bi manje upadale u uho uz dvije ili tri pjesme formata onih s "Oceana ljubavi". No, što je tu je, Neno Belan i Fiumensi su završili još jednu inventuru, još jednom resetirali opremu i ostaje samo da čekamo nove singlove našeg, uz sve minuse koji su na "Sanjaj!" dobili najpotpuniju inkarnaciju, ponajboljeg pop autora s već respektabilno dugim stažem. A možda je i vrijeme za punokrvni pop/rock album...?

Toni Matošin