New Amerykah Part Two (Return of the Ankh)

Review

Sve je započelo 1997. valjanjem u blatu u On & On. Nastavilo se s Grammy nagradama i impresivnim slijedom albuma koji su Erykah Badu zacementirali kao „prvu damu neo-soula“, iako je njenu glazbu nemoguće u potpunosti okarakterizirati i žanrovski ocrtati. Nakon petogodišnje pauze, 2008. započela je svoj „novoamerički“ serijal s New Amerykah Part One (4th World War). Nije nas dugo ostavila da čekamo nastavak serijala, koji bi trebao i završiti sa drugim dijelom. Kako Erykah sama kaže, prvi dio bio je lijevi, socijalno-politički dio njenog mozga, a drugi je desni, emocionalni i interpersonalni.

Iako oba albuma funkcioniraju samostalno, i bez Baduinog pojašnjenja sami bi ubrzo došli do zaključka da ih je nemoguće promatrati odvojeno. Više su kao par komplementarnih boja, sa svojim suprotstavljenim tematskim i glazbeno-produkcijskim pristupima, u kojima su Erykah, njezina osobnost, sofisticiran vokalni stil i oštar jezik jedine točke preklapanja. Part One bio je većim dijelom tamnija, digitalizirana slika Amerike od koje se svaki Amerikanac sa savješću morao preznojavati od muke i srama. Erykah je svojom uličnom mudrošću možda više ocrtavala svoju tradicionalno afroameričku četvrt South Dallas, ali su ličnosti i karakteri, kao što je Soldier, bistar dečko sa potencijalom koji je završio sa metkom (bez spominjanja Iraka i politike novačenja, jer Errbody know what dis song's about) ili obitelj iz The Cell koju osim DNA povezuje i ovisnost o drogama, mogli doći i iz bilo kojeg drugog dijela Dallas, Texasa, a time i bilo kojeg dijela SAD-a.

Na Part Two Erykah ostavlja iza sebe tu brutalnost i težinu i vodi nas u ipak mnogo laganije vode muško-ženskih odnosa. Glazba koja prati to istraživanje je odgovarajuće manje ratoborna, analognija, slobodnije strukturirana u odnosu na Part One, iako podjednako kompleksna mješavina soula, R&B-ja, hip-hopa, funka, jazza i tko zna još čega. Na temeljima hip-hop beatova i pulsirajućih bas linija, Erykah i njena stalna ekipa suradnika i koproducenata grade raznorazne zanimljive strukture, kako organičkim instrumentima, tako i inteligentnom i maštovitom upotrebom sampleova, loopova i ostalih elektroničkih „izuma“ i trikova. Rezultat su, gotovo sve odreda, privlačne, pitke i lepršave ljubavne pjesme, sweet soul mjuza za 21. stoljeće, u kojima Erykah igra različite uloge, ili točnije, secira različite faze ljubavnih odnosa i turbulentne mješavine osjećaja koju izazivaju. Preponosna je da bi molila u 20 Feet Tall, potpuno ranjiva u Window Seat, želi odgovor na ono vječno pitanje „je li ovo ljubav ili požuda“ u Love. U You Loving Me (Session) čak vozi njegov Mercedes dok j*** njegove prijatelje, sve dok kroz smijeh ne izvali That's terrible, innit?.

Na temu brkanja „čiste“ ljubavi i ljubavi prema novcu i statusu razigrano se vraća i u Turn Me Away (Get MuNNy). Pritom čak sedam od jedanaest pjesama semplira starije pjesme iz žanrova koje je Erykah pretočila u svoju prepoznatljivu fuziju, daje nam djeliće prošlosti profiltrirane kroz svoju ekscentričnost, iako će raspoznavaje tih djelića zahtijevati ili neviđeni fanatizam, ili, jednostavnije (priznajem), proučavanje one knjižice koju dobijete uz CD i čačkanje po Internetu. Po tom pitanju ističe se Umm Hmm, koju bi pod hitno morali poslušati aktualni hitmaker producenti, da nauče kako oživjeti i slaviti prošla vremena, a ne neprestano ih recikirati i mrcvariti.

Album ponegdje skreće i nekim dodatno eksperimentalnim smjerovima, s velikim uspjehom u harfom dirigiranoj, začuđujuće dirljivoj Incense, s nešto manjim u nekoliko kratkih pjesama s albuma koje jedva prelaze minutu, koje su ustvari više skice i nacrti nego kompletne pjesme, i čija vas nedorađenost ostavlja pomalo frustriranima i razočaranima. Ipak, jedina točka u kojoj sam se potpuno razišla s Erykah je završna, desetminutna studija oporavka od loše veze u tri dijela Out My Mind, Just In Time koja je preambiciozna i, treba li napomenuti, jednostavno preduga da bi vam održala interes i pažnju. Šteta, jer je prvi dio trilogije, u obliku klasične klavirske balade praćene gudačima nešto što bi, osim Erykah, trenutno mogla izvesti još samo Alicia Keys, i to možda.

Usprkos tim nesavršenostima, New Amerykah Part Two (Return of the Ankh) je na mnogo načina fascinantan album koji će vam, posebno u paru sa jedinicom, dati uvid u ličnost i umjetničku viziju Erykah Badu. Kažem samo uvid, jer mi se oboje čini prekompleksnim da bi se u potpunosti dalo shvatiti i rastaviti na proste faktore, ali uvijek uključuje efekt na uši i mozak i zahtijeva reakciju, bilo pozitivnu ili negativnu. Uvijek je u igri i određena dobrodošla doza kontroverze, koja je na samom albumu ovoga puta izostala, čisto zbog tematike, ali se Erykah pobrinula da dođe do nas drugim kanalima – u video spotu Window Seat Erykah izvodi striptiz kroz nepripremljene i neobavještene ulice Dallasa. U službenoj verziji, određeni dijelovi su, naravno, zamagljeni, ali se jasno vidi ogromna tetovaža koja kaže EVOLVING, a sve završava pucnjem koji evocira ubojstvo J.F.K.-a. Pogledajte, i još se jednom začudite kako je moguće da su neki njeni sunarodnjaci ovaj spot doživjeli kao uvredu i nepoštovanje uspomene na pokojnom im predsjednika. To jest, začudite se ako je uopće moguće čuditi se tako nečemu nakon korištenja Springsteenove Born in the U.S.A. u Reaganovoj predsjedničkoj kampanji. Ili američkog pilota koji je ispisao Rock the Casbah na bombi koja je detonirana u Zaljevskom ratu 1991. godine. Joe Strummer je plakao.
 

Danaja Glavičić