A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Leon Takes Us Outside | 1:25 | ||||
2 | Outside | 4:04 | ||||
3 | The Hearts Filthy Lesson | 4:57 | ||||
4 | A Small Plot Of Land | 6:34 | ||||
5 | Segue - Baby Grace (A Horrid Cassette) | 1:39 | ||||
6 | Hallo Spaceboy | 5:14 | ||||
7 | The Motel | 6:49 | ||||
8 | I Have Not Been To Oxford Town | 3:47 | ||||
9 | No Control | 4:33 | ||||
10 | Segue - Algeria Touchshriek | 2:03 | ||||
11 | The Voyeur Of Utter Destruction (As Beauty) | 4:21 | ||||
12 | Segue - Ramona A. Stone / I Am With Name | 4:01 | ||||
13 | Wishful Beginnings | 5:08 | ||||
14 | We Prick You | 4:33 | ||||
15 | Segue - Nathan Adler | 1:00 | ||||
16 | I'm Deranged | 4:31 | ||||
17 | Thru' These Architects Eyes | 4:22 | ||||
18 | Segue - Nathan Adler | 0:28 | ||||
19 | Strangers When We Meet | 5:07 |
Nakon desetljeća provedenog u nevještom balansu između ispunjenja komercijalnih i srodnih očekivanja s jedne i kreativnog nereda što je titrao ispod zamućene površine s druge strane, Bowie se nakon prvih znakova oporavka početkom devedesetih odlučio okrenuti vlastitim željama i stvaralačkom nagonu. "1. Outside" – poznatiji kao jednostavno "Outside" – bio je mnogo toga za glazbenika koji je ne tako davno definirao trendove, rezao pravila i preslagivao ih po vlastitom nahođenju i izbacivao albume koji će se slušati i desetljećima po upokojenju svoga potpisnika, bila ta budućnost nalik onima iz nekih od tih albuma ili ipak nešto svjetlija. Bila je to obnova suradnje s Brianom Enoom, umjetničke simbioze koja je iznjedrila tzv. berlinsku trilogiju i obogatila kratko doba punka za jednu slojevitiju dimenziju i estetiku. Bilo je to – poglavito dugom minutažom – djelo kojim je Bowie posve prigrlio eru CD-a nakon pobjede nad vinilom, a i povratak konceptualizmu kakvom je naginjao još od "Diamond Dogs", pa, naravno, i ranije. Bio je to i novi proizvod cut/paste tehnike pisanja, samo što je ovoga puta računalo radilo što nekad škare i ljepilo. Bila je to nakon dugo vremena prava zvjerka od albuma.
Kad jednom poslušate "Outside" nije teško povjerovati kako je te 1994. u studio ušla ekipa koja još nije imala pjesme u kajdankama i tekama, pa čak ni razrađenu ideju. Iako je posrijedi konceptualni album, njegova glazba nalik slobodnom tijeku misli bacat će vas iz jednoga kuta u drugi i na tom svom mahnitom manevriranju gradit će svoju kohezivnost. Da, Bowie je odlučio improvizirati s provjerenim glazbenicima, od već spomenutog Enoa preko Mikea Garsona na klavijaturama do, da spomenemeo bar neke, gitarista Carlosa Alomara i Reevesa Grabelsa iz Tin Machine, sve redom ljudi s kojima je već radio i iz kojih je znao izvući maksimum, te je u ozračju otvorene komunikacije i nepredvidljivog rasporeda snimao i pisao, pisao i snimao, da bi Eno polako sklapao nove supersonične mozaike. Priča o predmilenijskoj distopiji u kojoj se razmatra zločin kao umjetnost, odnosno, gdje se povlači crta između ta dva u tom svijetu već prilično pomiješana pojma, nakalemljena je na pjesme koje su je mogle podržati, a cijela je konstrukcija popunjena i osnažena govornim dijelovima što ih izgovaraju različiti likovi iz sumorne priče. Previše za jedan album? Pa, taman onoliko koliko je 75 minuta previše za jedan album.
Višestruko podnaslovljen kao "Dnevnik Nathana Adlera, ili umjetničko/ritualno umorstvo Baby Grace Blue" i "Nelinearna gotičk hiper-ciklična drama", Bowiejev očiti povratak vlastitoj umjetničkoj slobodi problematičan je koliko i impozantan body of work. Glazba je, naime, iznimno sugestivna, ali i rastrzana, u totalu gotovo filmska ("The Hearts Filthy Lesson", možda najimpozantnija pjesma na albumu vješto je iskorištena u remek-djelu Davida Finchera "Sedam" – čudna li čuda – još jednoj priči o svirepim umorstvima), a izgovorena intermezza uteg koliko i vodič koji će vam stalno nametati pripovjedni tok o detektivu Adleru zaduženom da na slučaju brutalnog umorstva četrnaestogodišnje djevojke i komadanja njezina tijela donese sud je li riječ o umjetnosti ili... hm, nečem drugom. Osvrnemo li se na današnji stvarni svijet koji je već nadživio ovu verziju 1999., sveprisutni relativizam gotovo da potkrepljuje jezivi storytelling "Outside". A njegovih 75 minuta toliko je zgusnuto, nabijeno i punjeno da je nemoguće pratiti glazbu bez nametnutih slika i događanja, kao i paralela.
I tu negdje leži i problem albuma; on je jednostavno predug, preopterećen, pregust, pre... jednostavno je mnogo tih "pre". Bowie i Eno očito su se uživjeli i zabavili, snimljeno je toliko materijala da su u planu odmah bili i nastavci... Pa ipak, sve kao da se srušilo sa završnom, prekrasnom "Strangers When We Meet", dotjeranom verzijom pjesme s "The Buddha of Suburbia". Lutajuće pjesme kakve su očiti plod jamminga, poput, primjerice, "A Small Plot of Land" se s (uvjetno, vrlo uvjetno rečeno) konvencionalnijim skladbama tipa "Hallo Spaceboy" (možda poznatija po nepotrebnom tretmanu pop-kozmetičara Pet Shop Boys) ili spomenutog epiloga albuma, sudaraju, a ne sljubljuju, dok glazbeni kolaži na paleti od ambijentalnog do zida buke nakon uobičajene albumske minutaže mogu lako postati jednostavno "too much". Koliko god, dakle, Bowiejeva distopija po mjeri devedesetih bila impozantno djelo, toliko kao da je namjerno odbijala širu aklamaciju. Iako se može gledati i kao zakašnjeli nastavak "Low" i "Heroes" ("Lodger" bih ipak tu preskočio), "1. Outside" bremenita je studija jednog novijeg doba, konceptualna zvijer za postmodernističko doba brisanja granica alternativnog i srednjestrujaškog, Bowiejevo vozilo za putove kojima su ovladale neke mlađe, vitalnije snage (Nine Inch Nails, primjerice). Zvijer koja nagrađuje samo najupornije i za koju tek s ovolike distance mogu reći kako je šteta što nije iznjedrila one planirane nastavke.
Toni Matošin
« Live Santa Monica '72 | David Bowie Albumi Kronologija | Earthling » |