MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Original Album Collection


Bookmark

Data

Released Veljača 2014
Format Box set
Vrsta / Pop rock / Rock and roll / Classic Rock
Dodano Četvrtak, 17 Srpanj 2014
Žanr Rock
Broj diskova 5
Edition date Veljača 2014
Država Croatia
Etiketa Croatia Records
Catalog Number 5 CD BOX 6047130
Edition details Datum objave: 13.2.2014., produkcija: Dino Dvornik (pjesme: 5.1 to 5.13), Dragan Lukić (2) (pjesme: 1.1 to 2.12), Ivica Čović Pipo (pjesme: 4.1 to 4.14), Neno Belan (pjesme: 3.1 to 3.17)
Tags Original Album Collection Croatia Records Dragan Lukić - Luky Daleka obala Marijan Ban Neno Belan

Review

Prema stereotipnom razmišljanju većine glazbenih konzumenata, riječi koje se (doduše u ponekad nezamislivim, stupidno besmislenim kombinacijama) najčešće javljaju u pjesmama proizašlima s juga Lijepe Naše svode se na: kamen, more, brod, ćaća, mater, maslina, vino…

I potpuno su u pravu u mnogim slučajevima, no u slučaju Marijana Bana i „njegove“ Daleke obale, ta tvrdnja nikako ne drži vodu. Naime, oni su stvorili alternativnu galaksiju u kojoj su glavne teme more, brodovi i žene ispričane na iskričav način u kojemu je more uvijek okvir unutar kojeg se događaju sretne i nesretne ljubavi i razne crtice iz svakodnevnog života. Splitski oriđinali (ovo obvezno shvatiti bez negativnih konotacija!) to rade uz neskrivenu aklamaciju cjelokupnog auditorija i na sebi apsolutno svojstven i originalan način. A drugačije i nije moglo biti, jer tko će o moru i brodovima pjevati autentičnije od samog zaljubljenika u iste. A žene, omiljene teme u svim glazbenim žanrovima, svim geografskim dužinama i širinama diljem naše planete, u slučaju Daleke obale zauzimaju poseban status ljubavnica, kurvi i svetica izražen na tipičan splitski način, prepun zafrkancije, prepun poslovične fjake, ali i potrebnog naboja, prepun iskrenih osjećaja.

Marijan Ban, posljednji Mohikanac splitske boemštine, osebujni nasljednik Tome Bebića i Momčila Popadića, autor većine pjesama i tekstova, splitska je varijanta Shanea MacGowana. Svojim narativnim načinom pjevanja ponekad asocira na pjevne recitacije Loua Reeda u kojima opisuje živopisne boje i mirise Dalmacije. Ponekad obične životne priče ispričane na Banovom jeziku poprimaju neki melankolični prizvuk pun svakome prepoznatljivih situacija. Ponekad se jednostavnost Banovih tekstova čini sasvim banalnom, no praksa je oduvijek pokazivala kako su jednostavne stvari u pravilu vrlo teške i komplicirane za realizaciju, te tako i njegovi versi uvijek imaju snažnu, ponekad i univerzalnu poruku. Jer kada pjeva o svojoj nesretnoj sudbini s Gordanom, daje nam dobro poznatu poruku koja se proteže od samog osvita čovječanstva:

Jer ljudi su pokvarena rasa
prljava i zla, i ko ljude sluša
taj uvijek nastrada….


Posebna priča su njihovi nastupi u živo u kojima su s nevjerojatnom lakoćom uvijek donosili apsolutno pozitivnu apokalipsu koja bi u trenu „zarazila“ sve prisutne. Dokaz tome je npr. njihov već legendaran koncert održan na splitskoj plaži Kaštelet u sklopu kafića Obojena svjetlost. Vlasnik istog zamolio je tom prilikom novinare da u svojim izvještajima umanje broj razdraganih slušatelja, iz samo njemu poznatih razloga. Nezahvalno je s obzirom na druge članove benda to kazati, ali pjesme Daleke obale ne bi stekle takvu popularnost da ih pjeva netko drugi: Banov pospano-umorni-polupijani vokal figurira u njihovom slučaju kao dodatni instrument koji je naprosto nezamjenjiv.

Nakon Popadićeve Tonke i njezinih cvrčaka, jedna druga mlada Tonka trajno je ostala zabilježena u hrvatskim rock analima svojim hoću–neću stavom, da bi na kraju ipak bila spremna na sve. A to je možda bila kompozicija koja je obilježila te širom otvorila put Marijanu i društvu. Dobro se sjećam prvog puta kad sam sasvim slučajno naletio na njihov koncert na Voćnom trgu. Godine se više i ne sjećam, ali riječi: I ja sam doša i zagrlija san je trajno su evidentirane u mojim sivim stanicama, i ne samo mojim. A Tonka se uz nezaboravnu poskočicu Četrnaest palmi, plavom bojom obojenu Crni vlak te samoreklamirajuću Daleka obala nalazi na njihovom prvom albumu pod nazivom Daleka obala izdanom daleke 1990 godine. U to odabrano društvo svakako treba uvrstiti još jedno žensko ime iz nezaboravne Banove galerije likova; naravno riječ je o crnookoj Rozi koja s lakoćom vrti muškarca oko malog prsta, no njezin je povratak svome dragome uvijek popraćen dobrodošlicom. Album je producirao Dragan Lukić.

Njihov drugi album naziva Ludi mornari dolaze u grad izdan dvije godine poslije (opet ga je producirao Dragan Lukić) prikazao nam je samoćom ranjenog Bana kako se uz more, njegov nezaobilazni lajt motiv, sjeća nekih davnih ljubavi u Od mora do mora. Opet sa svojom dragom na nekom suhom mjestu maze se i paze gledajući kako: Kiša pada, zelenilo raste, nebom lete muve, djelimično laste u veselici naziva Poljoprivredno ljubavna.

 

Kombinacija mora i žena opet je opjevana u Ti nisi tu, s naglašenim rokerskim štihom i vokalima koji asociraju na neke radove iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je to logičan nastavak započetog puta, brušenje ideja, stasavanje po pitanju kvalitete i ozbiljnosti.

Nepisano pravilo kako treći album u karijeri donosi dodatno samopouzdanje, sazrijevanje – koje pak konkretno rezultira remek djelom – u slučaju Daleke obale nije potvrđeno. Treći album izdan 1993. godine (produkcija Nene Belana), naziva Mrlje, nije ni izbliza ponovio uspjeh prethodna dva, iako je sadržavao čak 17 pjesama. Svoj obol Domovinskom ratu kao i mnogi drugi glazbenici dali su kroz iskrene stihove lišene patetike u Lijepoj našoj. Istaknuo bih još Ona zbori sa finim gitarskim zvukom u tradiciji Shadowsa, te u dobroj blues maniri odsviranoj Otišla je moja draga s nezaobilaznim atributom – usnom harmonikom. Sjetom natopljena i proročanski obojena Ovo nije moje vrijeme zasigurno je vrhunac ovog albuma na kojem se nalaze i neki drugačiji rukopisi, netipični za njihov dosadašnji rad.

Četvrti po redu album tipičnog dalmatinskog naziva Morski pas sniman je 1994. godine pod producentskom palicom Ivice Čovića – Pipa u splitskom studiju Tetrapak. Marijan, Jadran, Boris, Zoran i Bogo kao pridruženi član, izbacili su na rock scenu jednu od najljepših domaćih balada svih vremena, a koju su naši rukometni reprezentativci prigrlili kao himnu, te su je tako dodatno promovirali širem auditoriju. Naravno, riječ je o Morskoj vili koja je autentično predočila skladan sraz nezamislive snage koju može pružiti samo more, i topline koju može davati samo ženina ljubav, u možda jednom od Banovih najljepših lirskih momenata. Zanimljivo je napomenuti kako je prva verzija spomenute pjesme snimljena u Zagrebu, no grupa nije bila zadovoljna istom, pa je u Tetrapaku snimljena i konačna verzija koja se nalazi na albumu. Tu je i već prije spomenuta Gordana sa svojim proročanskim stihovima, zatim plesno zarazna Nema te, idealna podloga za raznorazne latino plesove, instrumentalna naslovna Morski pas sa poznatim zvukom gitare iz špageti vesterna, te totalno zafrkantska Čulo se buć bać. Svjesni ili nesvjesni hommage stihovima koje je tako osebujno znao praviti Toma Bebić nalazimo u narativno otpjevanoj Umorni mornari, kao i jednu rasnu baladu, Jutro mijenja sve. A pogodite tko je svirao bas u funkoidnoj U zatvoru? Glavom i bradom Dean Dvornik!

Osobno, ovo mi je njihov najdraži album, što zbog poslovično prepoznatljivog izričaja obogaćenog ovog puta nekim novim atmosferskim prilikama, što zbog (opet) provjerenog Banovog smisla za pravljenje izvrsnih tekstova.

Peti album snimljen je 1997. godine (ovoga puta produkcijsku palicu preuzeo je Dino Dvornik), a naziv nosi po istoimenoj, nostalgijom obojenoj Di si ti. Mnogi njihovu poslovično prepoznatljivu baladu Trag u pijesku smatraju malim remek djelom. Zafrkantska nota prisutna kroz cijelu karijeru Daleke obale na ovom uratku zastupljena je sa ne baš uspješnom obradom Oye como va. Njihova verzija zove se Moja konoba, a zajedno je pjevaju Marijan, Dino, Belan i Gobac. Uspoređujući je sa čuvenom Santaninom obradom, ova stvarno ne zaslužuje nikakvu pažnju. Šansu za popravljanje utiska iskoristila je jedna (meni osobno) od njihovih najdražih, legendarna – Sa' mi je ža'. Pjesma o promašenim odlukama koje su realni pratitelj u svakom životu sa ponekad bezazlenim, ali i kroničnim posljedicama nosi Banove prepoznatljive, a opet iskreno svježe, nezaboravne stihove:

Cili dan se samo pituraješ,
Cili dan se maškaraješ,
Mene i ne obadaješ…


pa zasigurno predstavlja jedan od vrhunaca njihove ostavštine.

Iako se ne nalazi ni na jednom od ovih pet albuma, po mom skromnom sudu status stožerne kompozicije koja je najbolje predočila Sizifov posao kojega su mnoge mlade grupe morale prijeći je svima poznata, gotovo legendarna Osamdesete. Koliko je snimaka tada anonimnih grupa dobivao moj rođak Siniša, zasigurno ne zna ni on sam. Vraćanje praznih ruku neke je obeshrabrilo, a druge dodatno motiviralo na daljnji rad. Ukratko antologijska priča splitske glazbene scene čiji razvojni put pojedinih aktera neki papani nisu mogli prepoznati, uključila je punopravno i razvojni put Daleke obale. U jedinstven Banov opus (opet nezastupljen u ovom boxu) svakako treba uvrstiti i nezaobilaznu Ruzinavi brod, s nezaboravnim tekstom koji u kombinaciji najbolje haiku poezije i dalmatinskog slenga oslikava starost općenito:

...Po provi mu restu friži, a timun mi uvik biži...

Pisanjem tekstova na ikavici dodatno su etablirali bogatu splitsku glazbenu scenu kao i posebno stanje splitskog uma, baš na način kako je to znao opisivati i Gibonni.

Zamislimo samo kako bi ovi versi glasili na književnom jeziku:

Na pramcu se nalaze ogrebotine, a upravljač mi stalno izmiče kontroli…

Poseban doseg u opisivanju žena i njihovih ponekad nezavidnih situacija Ban je postigao sljedećim prekrasnim, znakovitim stihovima u Oči zaljubljene:

Dok se plete, dok se svlači
I za lipu rič prosjači
Ne razumin tu dobrotu
Dok joj činim bol, sramotu…


I na kraju kao rezime svega navedenoga trebalo bi kazati sljedeće:

Daleka obala zaslužuje čistu peju za cjelokupni opus, pa uopće nije važan razlog objavljivanja ove retrospektive jedne od NAJ grupa splitske glazbene scene. Njihov glazbeni nabujak reprezentativni je uzorak zdrave dalmatinske kužine, koji ni nakon rezanja nije splasnuo; naprotiv, na domaću scenu donio je pregršt novih mirisa i aroma koje i dandanas mnogi konzumenti njihovog pop-rock-blues recepta rado konzumiraju, a Ban i dandanas sasvim zasluženo i s ponosom nosi sljedeće epitete: KRALJ, LEGENDA.

 

Đorđe Škarica

Hits 1640

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42