MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Miles: Autobiografija

Bookmark

Data

Released 1989
Format Knjiga
Vrsta Biografija
Dodano Utorak, 30 Rujan 2014
Žanr Biografija
Edition date 2011
Država Hrvatska
Etiketa DD Produkcija
Edition details Naslov izvornika: "Miles: The Autobiography" / Prijevod: Senka Galenić
Tags miles davis autobiografija

Review

Miles Davis - ime koje izaziva strahopoštovanje koje daleko nadmašuje područje jazz glazbe, prema mnogima je jedan od najutjecajnijih glazbenika dvadesetog stoljeća, iako često osporavan, kritiziran, autodestruktivan. Ovo je priča o njemu.

Prvo izdanje knjige Miles Davis: The Autobiography izašlo je 1989 godine u SAD-u, nakon 23 godine imamo priliku na Hrvatskom jeziku pročitati razne intrigantne pojedinosti kako o Davisu tako i o nizu drugih poznatih imena jazz scene od početka 40'- tih godina prošloga stoljeća na ovamo.

Uz Milesa Davisa, kao koautor knjige se navodi Quincy Troupe, pjesnik, urednik i novinar iz SAD-a.

Nakon što sam uzeo ovu (podebelu preko 400 str.) knjigu u ruke, prva stvar koja me iznenadila se odnosi na način izražavanja. Miles u prvom licu prepričava svoja sjećanja počevši od najranijeg djetinjstva u East St. Louisu, izričaj je od samog početka na granici (ne)ukusa, u pojedinim trenucima imam dojam da se pretjeruje sa psovkama jer naprosto mi je teško vjerovati da netko doista priča na takav način u svakodnevnom govoru.

Čitao sam biografiju Anthony Kiedisa i očekivano je bilo eksplicitnog sadržaja s obzirom na glas koji ga prati i na aureolu razuzdane rokenrol zvijezde, ali sve to nije ni blizu ovome o čemu i kako Miles priča.

Ako vam to ne predstavlja preveliki problem, tada nakon nekog vremena više nećete ni primjećivati izraze poput "govnar, jebač, jebeni, jebeno, kučkin sin, kučka, pička, kurac" koji se konstantno ponavljaju i to često u formi pridjeva, tipa: "Taj govnar je jebeno dobro svirao!".

Kada takvom načinu izražavanja pridodamo heroin, kokain, alkohol, zlostavljanje žena, tada sasvim drugim očima gledamo na sitnog simpatičnog crnca u odijelu sa trubom na usnama.
 

Ono zbog čega nakon svega pročitanog cijenim Milesa Davisa, je iskrenost, stav "ništa za izgubiti" koji se provlači  čitavom knjigom u kojoj se Davis ne libi ogoliti do kraja, kako svoju nutrinu, tako i mnoge poznate osobe iz svijeta jazza.

Tako recimo spremno tvrdi kako mu se gadio Louis Armstrong zbog svog izrazito ulizivačkog odnosa spram muzičkih mecena- bijelaca.

To je još jedna intrigantna činjenica vezana uz knjigu, Milesov latentni rasizam koji se ponajprije odnosi na način kojim bijelci vladaju muzičkom industrijom, premda se ne ustručava često generalizirati izdvajajuću tu i tamo kojeg "dobrog" bijelca poput zrna žita iz kukolja.

Naravno, licemjerno bi bilo izostaviti razloge koji su rezultirali takvom odnosu spram bijelaca, a vezani su uz katastrofalan odnos države i bjelačke većine spram crnaca, što je ostavilo traga na mladom Milesu i zadržalo se praktički do smrti.

Iznenađujuća je spoznaja kako priča o Milesu Davisu nije jedan od onih klišeja o siromašnom crnom dječaku koji naposlijetku pokori svijet, zapravo Miles potiče iz ugledne i dobrostojeće obitelji, ponajprije zahvaljujući ocu stomatologu koji mu je između ostalog omogućio život u New Yorku i pohađanje prestižnog Juilliarda.

Naposlijetku Miles nikada neće diplomirati na fakultetu, ali će život i sviranje u New Yorku presudno utjecati na njega kao glazbenika.

Glazba - intrige, intimne pojedinosti, svjedočanstva iz prve ruke su tu da zabave čitatelja, ali na kraju dana, glazba je ono o čemu ovaj čovjek priča sa takvom zaluđenosti i takvom strašću, da je to gotovo moguće opipati prilikom čitanja. Genijalnost vjerojatno leži u toj činjenici, Miles je bio lud za tom "vazdušastom tekućinom" zvanom - glazba.

Njegova opčinjenost Charliem Parkerom, Dizzy Gillespiem i Billy Eckstienom je naprosto nevjerojatna, čitava priča oko začetka "bepop" krila jazza 40' tih godina u NY, prožeta je Milesovim skrušenim i umalo podaničkim odnosom spram genijalnošću ove trojke.

Kasnijih godina gore spomenutu trojku zamjenjuje skladatelj i aranžer Gil Evans, sa kojim Miles napreduje i kompilacijom "Birth of the cool" praktički osmišljava novi pokret u krilu jazza, nazvan "cool jazz", pa "hardbop" sve do "jazz fusiona".

Knjiga obiluje faktografskim podacima, tako da ju je moguće gledati u svojstvu svojevrsne enciklopedije jazza od ranih 40' tih pa sve do kraja 80' tih, zasigurno je teško naći kompetentniju osobu za razgovor o toj vrsti glazbe od Milesa Davisa.

Na koncu, unatoč gorkom okusu koji ostavlja brutalna iskrenost o zapostavljanju obitelji, narkomaniji, boemskom pristupu životu, ova knjiga u sebi prvenstveno nosi priču o muzičkom genijalcu, što je vrlo vjerojatno bio i cilj samog Davisa (svjesno ili ne?!), koji na samom početku priče implicira nezaobilaznu povezanost nezgodnog karaktera i genija kroz osobu Charlija Parkera.

On je to, genijalac, kao da poručuje, ističući svu silu svog razuzdanog, sebičnog, egoističnog lika koji ne trpi ničija sranja, iz kojeg proizlazi bogom dani talent jednog i neponovljivog Milesa Davisa.

Mihael Pinter

Hits 1503

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42