Review
Nazivom svojeg prvog solo albuma, Solo/Part 1, što ga je objavio 2000. za diskografsku kuću Cantus, pijanist Matija Dedić jasno je pokazao da će solo solo formacija biti jedna od važnijih opcija u njegovom stvaralaštvu, na izvođakom i diskografskom polju. Iako je pokazivao želju da u kratkom roku snimi sljedeći, zbog iznimne aktivnosti kao vođe sastava ali i suradnika glazbenika raznih stilova, prošlo je petnaest godina do objavljivanja njegova drugog solo CD-a. U Italiji je pronašao izdavača, Workin' Label, koji mu je pružio potpunu slobodu u osmišljavanju i realizaciji ovog izdanja. Sjajne uvjete imao je u studijskom okružju Koncertne dvorane Lisinski, te u suradnji s dugogodišnjim suradnikom, snimateljem od povjerenja Mirom Vidovićem. Dakle, bili su zadovoljeni svi preduvjeti za opušteno snimanje, a Dedić ih je iskoristio snimivši jedanaest skladbi koje su odraz njegove iznimne maštovitosti. Maštovitost i spontanost - to su ključne kvalitete u kreiranju glazbe uvrštene na ovaj CD. Naime, radi se o improvizacijama koje su nastale na licu mjesta. Za razliku od prvog solo CD-a na koji je od deset izvedbi uvrstio tri jazz standarda i za improvizacije koristio konkretne teme, na ovom je Dedić autor svih skladbi koje nisu unaprijed osmišljene, koje je ostvario u trenutku nadahnuća. Izvedbe su u potpunisti improvizirane, bez namjere da se priklone nekom od žanrova ili utjecaja, iako se radio o svojevrsnom crossoveru, prožimanju jazza i klasike. Raznolikost glazbenih utjecaja očituje se i u samim naslovima skladbi koje je nadjenuo naknadno: Strange Coral koja naginje klasici, Unexpected Blues koja priziva korijene jazza, Mediadria u kojoj se poziva na mediteransku toplinu, Von Mankowitz koju je posvetio uglednom jazz pijanistu i skladatelju Thelonousu Monku... Ovim albumom Matija Dedić iskazuje punu zrelost i sposobnost da se upusti u glazbenu apstrakciju s pokrićem. Naime, ustrajnim je proučavanjem glazbe i vježbanjem stekao razinu na kojoj ne mora razmišljati o tehnici i može se u potpunosti prepustiti osjećaju, a upuštanjem u razne glazbene situacije, od prozaičnih do avangardnih, širinu koja mu omogućuje da apstrahira bilo kakve glazbene konvencije.
Davor Hrvoj, preuzeto iz časopisa Cantus, br. 192