Review
Ako je "Desire" bio plodonosno uštimavanje i naštimavanje teško uhvatljivog rock-orkestra pred vrhunac "Rolling Thunder Revue" turneje, "Street-Legal" je dvije godine kasnije došao kao sabiranje jeke te jedinstvene karavane. Bob Dylan je u međuvremenu, da, ovjekovječio dašak turneje na koncertnom "Hard Rain", ali to je bila više dužnost nego nužnost (danas imamo fenomenalni "The Bootleg Series, Vol. 5" kao najupečatljiviji dokument te ere njegova stvaralaštva). Nakon odrađena posla i odsviranih stotina kilometara nastala je nova bonaca, brak sa Sarom doživio je i formalni epilog, a duh je u izmorenom rock-poeti bio itekako živ i neumoljiv. "Street-Legal" je u tim okolnostima nastao kao neka vrsta dogovora sa samim sobom, poput biznisa koji se trebao obaviti na najbolji raspoloživi način.
Okupivši brojni bend s pratećim ženskim vokalima, klavijaturama i puhačima, Dylan kao da je nastojao dati novim pjesmama širi okvir, tretman nalik onom što je Elvis radio sedamdesetih. Rock 'n' roll legenda je godinu ranije u posebno tragičnim okolnostima napustila ovaj svijet, tako da te poveznice zacijelo nisu prenategnute. A i sam Dylan se činio nesigurnim, opet na nekoj vrsti raskrižja, opet s ušima okrenutim prema svim smjerovima. Dok slušam "Street-Legal", ja se, primjerice, ne mogu otresti asocijacija na tada još friški "Death of a Ladies' Man", kojeg je Leonard Cohen snimao s Philom Spectorom. Istina, Dylan nije sebi na pleća natovario tako osebujnu i autoritativnu producentsko-suradničku figuru, ali zvuk kojeg su oba albuma izrodila ukazuju na određen nesrazmjer tona i riječi. Naime, kao u Cohenovu slučaju, "Street-Legal" iznjedrio je pjesme koje su dobile mnogo više na pompoznosti nego što to objektivno traže.
No ostavimo po strani Spectorov "zvučni zid" kojim su Cohenove lirske crte dobile orkestracijsko ruho – Dylan se 1978. okrenuo analizi puta kojeg je do tu otpješačio i propitkivanju svoje duhovnosti, ali kao koordinate je u sustav unio grandiozniji glazbeni prostor. Iako ne osobito zadovoljan producentskim poslom Dona De Vita na prethodnom, egzotički raskošnom "Desire", upravo je njega odabrao da ponovno zasjedne za pult. "Street-Legal" tako uistinu ne djeluje mnogo "urednije" od svoga prethodnika, ali dok je to na "Desire" čak bila svojevrsna prednost, ovdje je ishod nerijetko zbunjujući. Album i počinje kao da se netko sjetio pojačati ton i od prvih taktova ulijećemo u kovitlac Dylanovih ispovijedno-prorokujućih stihova, neuštimanog gospela i glazbe "široke ruke". Kad jednom uletimo, nema izlaza dok gazda ne kaže da je kraj i to je ujedno najveća odlika albuma koji je – sad ću možda banalizirati – zavrijedio bolji tretman, ali je upravo u ovakvom tretmanu našao uvjerljivu realizaciju.
Zašto je ipak uvjerljiv usprkos svim tehničkim manjkavostima (koje su donekle, da ne zaboravim spomenuti, ublažene na recentnim remasteriranim izdanjima)? Pa zato što je ugrabio – gotovo dokumentaristički – trenutak svoga nastajanja. Zato što je prikazao Dylana onakvog kakav je bio, a dozirano točno onoliko i onako kako je on sam to htio. Sjajno otvaranje sa samoanalizirajućom "Changing of the Guards" što kao da se nastavlja na (starozavjetni) moralizam albuma "John Wesley Harding", grebanje po naličjima u "New Pony", prosvjetljujuća "No Time to Think", pa zatim razoružavajuće lijepa, raskošna sredina albuma s "Baby, Stop Crying", "Is Your Love in Vain?" i "Señor", intimistične blizanke "True Love Tends to Forget" i "We Better Talk This Over" te indikativna, Duhu okrenuta "Where are You Tonight?" čine tako trajno zanimljivu nisku visoko stiliziranih zapisa čovjeka koji je obilježio cijelu kulturu jednog dugog razdoblja, a koji je upravo ovdje bio na sudbinskom okretanju. Baš to "sudbinsko" se na "Street-Legal", iako ne donosi mnogo novih motiva, itekako čuje i osjeti. Ispunjava… radošću.
Toni Matošin
/
« Desire 
