Review
"Ouija" je naziv za ploču za prizivanje duhova, no srećom, prvi supotpisani projekt riječkih glazbenika Vlade Simcicha Vave i sastava E.N.I. nije soundtrack gatarijama kakvim nas već neko vrijeme u sitnim noćnim satima truju nacionalne TV-postaje. Ni tamna naslovnica na tragu masonskih i srodnih simbolizama - opet srećom - nije baš najbolja kulisa za ono što se našlo na ovom EP-ju. Jednostavna poetika bivšeg Lauferovog gitarista i rutinski sofisticirana izvedba ženskog kvarteta koji je zasluženo nadživio Divasice u svom prvom službeno zajedničkom izdanju zapravo su tek jedva zanimljivi mig, nešto poput pipanja terena.
Vava i E.N.I. surađuju već dugo i ta je suradnja izrodila vrlo solidne pop-hitove poput "Oči su ti ocean" ili "Ostavljam ti usne" te je u neku ruku zajednički CD bio svojevrsna neminovnost, usprkos žanrovskim distancama. Kako je Vava, kao autor, odlučio pomiriti svoje rokerske preokupacije i urbani pop svojih četiriju sugrađanki najeksplicitnije je elaborirano u prve dvije pjesme ove kratke objave misije - "Otključana vrata" i "Još jedno more" kvalitetne su pjesme na trasi onog što bi pop uistinu trebao značiti, ali u okviru te lako postignute kvalitete istodobno su i dio sivoga prosjeka. Ujedno i nastupni singlovi, te dvije pjesme - prva u vokalnoj izvedbi Ive Močibob, druga Nikoline Tomljanović - tek su ugodna zvučna pozadina koja će svojih pet, deset ili petnaest minuta slave imati ponajprije na radio-valovima.
No, kao što rekoh, "Ouija" je nešto poput pipanja terena i uopće nema čvršći koncept. Treća je pjesma tako nastala pod ravnanjem Davora Tolje i na svojoj sintetičkoj podlozi priziva duhove New Order, pa i nekih manje dičnih imena osamdesetih. Srećom, tu je "S ulica Njujorka", posve jednostavna, sjetna i čak najpodatnija pjesma na CD-u. Ivona Maričić kao solo-vokal snašla se odlično na možda najkonvencionalnijem zadatku tu. A ta konvencionalnost pokazuje se, začudo, upravo najdojmljivjim dijelom projekta, pa je meni osobno drugi favorit skriveni bonus-paket s novim iščitavanjima već poznatih pjesama "Oči su ti ocean" i "Lijepa kao Sahara". Vavin lap steel instrumental koji naziv dijeli s cijelim projektom djeluje poput nečeg uguranog tu, a "Samo pola mene" koju su praktički odradili Iva za mikrofonom i Elvis Stanić za instrumentima ne uspijeva dosegnuti ni razinu zacrtanu uvodnim pjesmama.
Dakle, što imamo novoga pod svjetlima domaće pop-scene? Ništa osobito, pogotovo kad uzmemo u obzir da su najdojmljivije dionice najmanje avanturistička izdanja suradnje koja možda ipak tek ima za reći nešto važno. Do nekih mogućih jasnijih proplamsaja, zaključio bih kako ipak nemamo ništa osobito zanimljivo, osobito što se autorske strane tiče. "Ouija" kao EP sa stilski donekle rastresenim materijalom doima se baš kao predstavljanje, oprezno i mudro, ali bez osjetnijeg nadahnuća i opipljivog žara.
Toni Matošin
