Hard

Review

Notorna je točna konstatacija, prepisaivana poput dosjetke, da su do razlaza 1984. godine Gang of Four snimili dva odlična, jedan osrednji i jedan katastofalno loš album. Potonji je, ujedno i posljednji u toj fazi, dakako Hard.

Za razliku od prethodnika Songs of the Free, čiji su se odmaci od prepoznatljiva zvuka grupe s odlična prvijenaca Entertainment! i više nego solidna Solid Gold, u mnogome potaknuti dolaskom nove basistice Sare Lee, uz mnogo popustljivosti mogli shvatiti kao svojevrsno osvježenje i obogaćivanje zvučne slike, premekani Hard je nastavio u smjeru zacrtanom klupskom poluuspješnicom I Love a Man in a Uniform i u cijelosti je blijeda zbirka općih mjesta minimalističkog funka, nastala s očiglednom namjerom da dotad utjecajnoj grupi osigura i komercijalni uspjeh, pa su ga neki kritičari, unatoč jakoj konkurenciji, proglasili najlošijom pločom tog razdoblja.

Pomalo autoironično, album otvara preproducirana diskoidna Is It Love, na čijem početku prateći ženski vokali koji ponavljaju naslov zvuče skoro sintetizirano, a prevladavajuća ritam mašina nepodnošljivo. Nažalost, i inače je odlazak bubnjara Huga Burnhama, koji je grupu svedenu na trio napustio prije snimanja Harda, rezultirao pretjeranim korištenjem elektronskih bubnjeva na cijelom albumu, dok su produkcijske doskočice, primjerice kvazizagonetni uvod u Woman Town, trebale prikriti glazbenu bezidejnost.

Opori tekstovi perolakih plesnih pjesmica koje slijede, poput A Man With a Good Car, It Don't Matter ili A Piece of My Heart u opreci s neinventivnom, manirističkom glazbenom podlogom djeluju krajnje neuvjerljivo, a jedino samoopravdavajuća Silver Lining na trenutke priziva obećavajuće dane beskompromisnih početaka. Više nego premalo, čak i zanemarimo li visoke standarde koje su Gang of Four postavili prethodnim radovima.

Darko Lesinger