Selling England By The Pound

Review

Nostalgija vuče porijeklo od dvije starogrčke riječi: nostos (povratak) i algos (bol).
Sterilni, teoretski pristup ovom fenomenu podrazumijeva podnošenje stanovitog  praga neugodnih osjećaja, prvenstveno boli, dok praksa podrazumijeva jedan sasvim drugačiji osjećaj. 

Način na koji Mladen i Saša odražavaju atmosferu nostalgije (makar u prvom dijelu) njihove Nostalgične, potpuno plastično i osjećajno podržava, po mom mišljenju, praksu. 

Dakle: sjetan ali zadovoljstva pun osjećaj, zasigurno je često prisutan u mojoj generaciji, generaciji koja je rasla uz rock & roll 70-tih i 80-tih godina i koja sa dostatnom dozom nostalgije evocira sve one harmonije i zvukove toga razdoblja prilikom slušanja ostavštine cijele, raznovrsne „glazbene šume“ svih naziva, boja i likova. 

Da li mi slušanje glazbene ostavštine grupe Genesis izaziva osjećaj nostalgije?

Zasigurno da, s obzirom na moje ipak subjektivno i ne baš previše pozitivno mišljenje o modernim glazbenim trendovima (čast izuzecima).

Poznato je da se glazba usvaja prvo slušnim organom, koji potom tu informaciju proslijeđuje u mozak kao distributivni centar, koji pak živčanim vlaknima šalje pozitivne ili negativne podražaje u tijelo (objektivna činjenica), ali i u srce (sasvim subjektivna činjenica).

Dakle, po meni, uhu ugodna melodija, začinjena (ne nužno) kompleksnim, finim aranžmanima, ponekad izraženim u gitarskim ili klavirskim minijaturama koje na golu strukturu melodije dodaju savršenu i finalno prepoznatljivu glazuru, uvijek izaziva osjećaj lagodnog, finog stanja uma.

A Genesis su svojim albumom, koji je objekt naše priče, postigli upravo svoje savršeno stanje uma.

Sazrijevanje je normalan proces u bilo kojem segmentu umjetnosti. Za Selling England By The Pound zasigurno mogu kazati da je to vrhunac njihovog opusa. Uz podrazumijevanu i očekivanu gradaciju možemo tom prilikom često uočiti i događaje koji se po prvi put javljaju u karijeri nekog glazbenika. Na ovom albumu dogodilo se nekoliko događaja po prvi put uočenih u njihovoj karijeri. 

Prvo, nikad prije ovog albuma gitarist Steve Hackett nije imao zapaženiju ulogu u stvaranju finalne zvučne slike. Na arabeske koju znaju stvoriti samo Genesis, dodao je bezbroj jedinstvenih gitarskih ukrasa, pokazavši da solo dionica nije ponekad silovanje gitare, pokazivanje brzine ili tehnike sviranja, već unikatno umijeće zaokruživanja glavne teme na način da njegov solo zamjenjuje riječi i vodi melodiju u nove izazove.

Takav pristup podsjeća me na gitarska sola Davea Gilmoura, koja na isti način preuzimaju vođenje teme i ostaju zapamćena jednostavno kao riječi koje znate napamet. 

Drugo, klavijaturist Tony Banks je po prvi put u svojoj karijeri zasvirao synthesizer (ARP PRO SOLOST) i solo dionicom u pjesmi The Cinema Show pokazao s kakvim ga se ukusom i maštom može koristiti, a da pritom nije naporan i dosadan, već naprotiv, svjež i unikatan. 

Treće, bubnjar Phil Collins je po prvi put zapjevao i time nagovijestio preuzimanje uloge glavnog vokala nakon odlaska Petera Gabriela.Također se po prvi put pojavio kao kompozitor u pjesmi More Fool Me, nagovijestivši svoj kompozitorski potencijal realiziran kroz kasniju solo karijeru. 

Četvrto, pjesma I Know What I Like (In Your Wardrobe) postigla je po prvi put komercijalni uspjeh, popevši se na treće mjesto na top ljestvicama.
 

Nije naodmet napomenuti kako je ovaj album obožavao „glavom i bradom“ John Lennon, davši im na taj način dodatnu dozu priznanja. 

Peter Gabriel, inače zadužen za pisanje stihova, ovoga se puta odmakao od svojih uobičajenih pastoralno-fantastičnih tema vezanih uz srednjovjekovnu Englesku, te skočio u realnost i suvremenost tema koje su ga okruživale. Tako u The Batlle Of Epping Forest piše o sukobljavanju lokalnih bandi oko terenske dominacije. Uvodno a capella pjevanje u otvarajućoj Dancing With The Moonlight Knight počinje riječima: Can you tell me where my country lies…

Inteligentno se igrajući izmjenama naziva lanaca hrane u UK kao što su Tesco, Safeway ili Fine Fare, dotakao se i problema koje uzrokuje brza prehrana. Osobno mi se sviđa igra riječi vezana uz Tesco – gdje Gabriel kaže Tess co operates

Ipak nije mogao pobjeći od svojih afiniteta glede obožavanja T. S. Elliota i njegove epske poeme The Waste Land u pjesmi The Cinema Show, gdje se dvoje ljubavnika pojavljuju kao reinkarnacija grčkih likova.   

Fokus albuma vrti se oko dvije dugometražne, nevjerojatno dobro aranžirane i znalački odsvirane (uostalom dobra svirka nikada nije bila njihov problem) kompozicije: Firth Of Fifth i The Cinema Show.U dugim kompozicijama doziranje može imati dvostruki učinak: ili djeluje kao afrodizijak ili pak kao diuretik. Genesis su to ipak znalački dozirali s puno pažnje i ukusa.

Firth Of Fifth počinje ekspozeom odsviranom na klasičnom klaviru. Potom se uključuju flauta, gitara i klavijature, učinivši ovaj gotovo devetominutni instrumental punim neprekidne jedinstvene atmosfere, gotovo savršenog aranžmana, prepunog skoro nemarnih, uzgrednih tonova kao znalačkih i svrsihodnih poteza kista nanesenih na platno, a u cilju iskazivanja krajnje ljepote.

Kazao sam gotovo savršenog, jer u umjetnosti s obzirom na subjektivno doživljavanje savršenstvo nije ni potrebno; potrebno je naime samo u matematici. 

Već spomenuta The Cinema Show pokazala je zašto je Tony Banks smatran za jednog od najboljih klavijaturista toga vremena. Njegove klavijature dominiraju cjelokupnom zvučnom slikom, a kad nije u prvom planu, zvukovi njegovih klavijatura predu najfinije pozadinske niti, učinivši krajnju sliku gotovo trodimenzionalnom. S krajnjim ukusom i mjerom odsvirao je solo na synthesizeru na način da sam poželio da ova pjesma nikad ne prestane. 

Malu školu akustične gitare Hackett pokazao je u instrumentalu pod nazivom After The Ordeal.  

Album nevjerojatno inteligentno završava s The Aisle Of Plenty stvarajući privid kako je ovo početak albuma, a ne kraj – pa je sasvim logična reakcija na slušanje ovog jedinstvenog urataka: NANOVO i NANOVO. 

Ovaj album bih svrstao među one rijetke i jedinstvene koji se uglavnom pojavljuju jednom u karijeri muzičara, nagovještavajući kraj mukotrpnom hodanju po ravnicama, te osvajanje samoga vrha na kojem se nalazi čista, nepatvorena i jedinstvena glazba. 

Genesis su svojim faetonskim – hrabrim, smionim pristupom i sa mnogo pouzdanja na gotovo cijelom albumu stvorili posebnu, umirujuću i ujednačenu atmosferu koja ih je učinila jedinstvenom i uvijek prepoznatljivom grupom koju su mnogi često puta kopirali.

A kopiraju se samo najbolji, zar ne?

Đorđe Škarica