Drevored

Review

Sjetnim glasom, sasvim lagano, uvodi nas Vlado Kreslin u svoj novi, četrnaesti po redu studijski album, Drevored. Često nazivan slovenskim Bobom Dylanom, ovaj kantautor iz susjedne nam zemlje i opravdava naziv velikog umjetnika kakvim ga opisuju.

Karijeru dugu 25 godina Kreslin obogaćuje nastupima s mnogim svjetski poznatim izvođačima, ali i svakim novim albumom, u kojima donosi prepoznatljiv, jednostavan i ugodan rock blues zvuk. Kroz trinaest pjesama, koliko se na ovom albumu nalazi, Kreslin uspijeva spojiti melankoliju s jednostavnom srećom i veseljem, iz mola prelazi u dur tako tečno i sigurno da ponekad niste ni sigurni što to pjesnik želi reći i na koji način to uopće govori.

Uz pratnju laganih ritmova klasične gitare, klavira, ali i bogatog zvuka puhača i gudača, albumom vlada Kreslinov pomalo prigušen, napukao glas, u pjesmama poput Zunaj je vetar i Danes sem v molu u kombinaciji s pratećim vokalima, koji samo upotpunjuju sliku koju ovaj kantautor nastoji dočarati.

Okarakterizirati ovaj album samo kao skupinu rock blues pjesama koje su se tu našle sasvim slučajno, bilo bi sve samo ne u redu, jer svaka pjesma donosi svoju priču, bilo onu sjetnu, pomalo tužnjikavu ispričanu u S tabo je izi, ostvarenu jednostavnom klavirskom melodijom i čarolijom melodije kakvu samo gudači znaju dočarati, ili pak veselu, otpjevanu u Poj mi pesem, uz pratnju vesele skupine glasova i raznovrsnih instrumenata.

Usporediti Kreslina s velikim Bobom Dylanom ili pak Neilom Youngom zasigurno je itekakav kompliment, s obzirom na uspješnost potonjih, ali i kvalitetu koju već godinama proizvode na svoj folk, blues, rock ili pak kombinaciju svega toga, način. Ipak, kao što ni tu dvojicu spomenutih velikana ne možemo svesti na isto, tako i Kreslin, koliko god slična ostvarenja donosio kroz svoju glazbu, jedinstven je u svom izričaju; jednostavan i, možda zazvuči kontradiktorno, ali u toj jednostavnosti uistinu zanimljiv. Izvođač kojeg vrijedi poslušati.

Antonia Drezga