MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2009
Format Kompilacije
Vrsta Rock / Indie
Dodano Četvrtak, 29 Rujan 2011
Žanr Indie Rock
Length 51:59
Broj diskova 1
Edition date 2009
Država Velika Britanija
Etiketa RCA / Columbia
Tags Kasabian

Review

Zvuk albuma West Ryder Pauper Lunatic Asylum, engleskog sastava Kasabian pamtljiv je koliko i samo mu ime, ali dok god se ne nađu dostojni nasljednici sjajnih manchesterskih 80ih i 90ih nema zime za sve indie rock bendove zakačene na elektroniku kojima je NME upalio zeleno svjetlo. Tako da je bilo sasvim realno za očekivati i treći album grupe plasiran u vrhove otočkih lista koje već godinama kronično čeznu za nekim novim Stone Rosesima i Oasisima, a što izdavačke kuće već stvarno neljudski iskorištavaju.

 
I nemojte očajavati – WRPLA uopće nije loš album, super je posložen i produciran, s dvanaest retro pjesama bogatog heterogenog zvuka posuđenog s najboljeg od najboljeg, s čak nešto malo inovacije u pristupu koje za ljeto preporučujem prije od valjda bilo koje Zrče kompilacije, samo što to sve nije dovoljno za stvaranje čvršćih emocionalnih veza s leicesterskim epičarima. Jer koliko god da Kasabian spada u svoje doba, on ne nadilazi dobro odrađenu reinterpretaciju vlastitih uzora koja po mom baš i nema smisla iako je – što je najgore – kvalitetna.
 
Uvodna rif-drama u Underdog, nagle promjene ritma u drugoj Where Did All the Love Go?, naznake ambijentalnog u kratkoj Swarfigi i kompletni Fast FuseTarantino koji zvuči neopisivo primjenjivo – sve su to oni aha trenuci puni nade. Ali s Thick As Thieves svi možebitni kreativni napori isparavaju u gornje slojeve atmosfere, jer Kasabian u njoj počinje nepogrešivo zvučati kao da ju je napravio kolektiv istinskih fanova brit pop tradicije koji je zauvijek ostao razapet između Damona i Noela, a to je stvarno nezahvalna pozicija kojoj ni ubacivanje hip hop filozofije ne pomaže previše u micanju s mjesta.
 
I s tim vlastitim dojmovima pokrivam sve preostale pjesme s albuma, osim kulerske Fire koja je, posegnuvši za energijom ipak malo dalje u prošlost, u sfere nekih čišćih psihodelija, maksimalan efekt postigla isključivo prorjeđivanjem iznenadnih prijelaza i inzistiranjem na stalnom ponavljanju jednostavnih ubitačnih taktova.
 
Što hoću reći – Kasabian sve imaju, samo što je svega toga što imaju previše, a opet ne baš toliko previše za neki dobar trash kič koncept. I netko bi im stvarno trebao reći da porade na redukciji, i to počevši od naslova albuma do svih onih raketirajućih elemenata zvuka, a ja bih im prvo oduzela gitare jer im stvarno ne služe ničemu. Kao što im ne koristi ni svijećom namjerno traženje utjecaja kroz koje bi se afirmirali i prema kojima bi se svrstali u ove i one ladice aktualnog indija, jer to sve u kompletu samo opterećuje i zvuk čini suviše programiranim što je malo naporno za slušati i razlikovati, a kamoli voljeti.
 
Marina Vukman
Hits 739

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42