Review
Ova je Moskva zapravo rođena u Rijeci. Koliko je taj odabir imena spretan a koliko ne, koliko štosan a koliko nebitan, ne bih ovom prilikom. Glazba je ono što se računa, je l' te? A glazbe na "Poligrafu" ima, čak dosta dobre, čak dosta zanimljive, taman dovoljno da ovaj nadobudni riječki kvartet na poligrafu prođe. I da potvrdi legendu da su u toj Rijeci zrak ili voda (ili kombinirano) uistinu posebno pogodni za rock ili pop (ili kombinirano) kulturu. Eto, dok oni razvikaniji poput Leta 3 podgrijavaju staru slavu silovano pretencioznim projektima i ispraznom blasfemijom a nekadašnji zalozi za budućnost poput Damira Urbana sve konkretnije pokušavaju izaći iz raslinja samodopadnosti, novi pjesmoklepci izlaze na svjetlo gradskoga dana svježinom rukopisa i čistom nakanom da nešto novo i nešto svoje pokažu bez figa u džepovima.
Riječku Moskvu čine gitarist, autor i "onaj koji ima zaključnu riječ" Vladimir Tomić, pjevačica Tamara Dorčić, basist Goran Grgurev i bubnjar Ivan Ujević, sve redom po raznim drugim projektima prethodno zagrijani entuzijasti, odlučni da daju svoj prilog nacionalnoj indie-pjesmarici. E, sad, koliko u tim vodama, što tekućim, što stajaćim, ima još prostora za nove lopoče? Kako čovjek stari, tako postaje skeptičniji prema nekim afinitetima iz mlađih dana pa tako i u tim postulatima onoga što znamo "dovitljivo" nazivati i alternativnim popom, koliko god labavi bili, sve manje vidim nepodnošljive lakoće a sve više podnošljivo preseravanje. Moskva me pak uhvatila na prepad, napavši oružjem koje je dovoljno uvjerljivo da natjera svakoga da ih uzme ozbiljno. Tako je njihova varijanta simbioze maznog, pop-vokala i teških gitara sve samo ne pozerski atak na konzumersko-kritičke mehanizme.
Odmah u uvodnoj "Ne boli me", a posebno u sporijoj naslovnoj pjesmi taj se miks najsretnije posložio. Tamarin, u Putokazima odgajan vokal prilijepio se uz Tomićev gitarski zid baš kao najpogođenija pitura, pokrivajući sva tanka tkiva u lirici i klišeje u svirci. Doduše, moram biti pošten pa reći da su svirački klišeji mjestimice jako dobro otpuhani, kao, primjerice, u podužoj završnoj "Otok", gdje im se pridružio i sve naglašenije sveprisutni Vava. Baš te male osobenosti u građenju zvučne slike koje su nenametljivo posute po cijelom albumu sasvim su dovoljne da glavnom adutu – Tamarinu vokalu ogrnutom gitarama – dodaju potrebnu potporu i tako zadrže pažnju slušatelja na duži rok. U tom svjetlu, jako mi je drago što ovaj simpatični kvartet otvara novo poglavlje riječke, ali i hrvatske pop i rock scene. Na trenutke mi se čak čini da iz prve uspijevaju u svemu što je Flare svojevremeno propustio postići – biti iznad formule izbacivanja jednog ili dva hita i skockati osobeni rukopis kojim će moći pisati i duže od nekoliko stranica; dovoljno je potencijala tu, dovoljno je odlika koje bi mogle garantirati pristojan radni staž i još nekoliko i boljih albuma.
Toni Matošin
