The Collection

Review

Ona je najbolji kanadski izvozni proizvod (Bryan Adams i Celine Dion ionako nisu ljudi), ona je riot girrl sa cipelom u svemuškim mudima, ona ima best of prvih deset godina karijere. Ona je Alanis Morissete, cura koja je tamo 1996. pokupila sve što se pokupiti dalo s albumom prvijencem naziva Jagged little pill (sleng za bijelo i ljepljivo u narodu poznato kao sperma).

Hamed ju je puštao u Hit Depou kada je isti bio jedni izvor bilo kakve glazbe koja nije domaća i/ili domoljubna. Bila je prvoborac temeljitog seciranja muško-ženskih odnosa skalpelom zvanim poetika i ironija. I to je radila stvarno korektno, sa tog prvog albuma sve su mi pjesme dobre, no kako su vrijeme i albumi išli sve je manje bilo pjesama tog kalibra, što je normalno jer za prvi album imaš vremena da ga napišeš cijeli život no već kod drugog izdavač visi za vratom, fanovi hoće još, a nitko ne želi postati novi Stone Roses kojima je trebalo pet godina da porode drugi album. A porodili su teško sranje.

Alanis je porodila Supposed former infatuation junkie iliti da pričamo hrvatski: navodno bivša ovisnica o zaljubljivanju. Normalno da nije ponovio uspjeh debija, ali je po zakonu velikih brojeva ispustio par hit singlova poput Thank You i So Pure. Zatim je došao MTV unplugged koji je prava stvar i može sjediti s desna svetom trojstvu MTV unplugged serijala: Nirvana, Pearl Jam i Neil Young.

Ova kompilacija je ispunjavanje ugovora prema izdavaču i način da se kešira još malo novaca za Božić kada je navala na dućane jednaka desantu na Drvar. Drvar su spasili drug Tito i njegov pas, natporučnik Rex, vas neka spasi zdravi razum.

Antonio Hadrović