MC

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2018
Format Albumi
Vrsta Britpop / Alternative/Indie Rock
Dodano Četvrtak, 19 Travanj 2018
Žanr Rock
Length 46:18
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2018
Država Velika Britanija
Etiketa Columbia
Edition details Datum objave: 13. travnja 2018. / Producenti: Dave Eringa, Gavin Fitzjohn i Guy Massey
Tags Columbia Manic Street Preachers Dave Eringa

Review

Otpor je uistinu uzaludan, kako i sam naslov novog, već (neki će možda reći, tek) trinaestog albuma velških Manic Street Preachers poručuje. Preduga je "veza" među nama, ne gasi se, evo, više od dva desetljeća, što već samo po sebi, kao i dosad kad je ovaj izniman bend u pitanju, isključuje svaku mogućnost onoga što ionako uporno odbacujem kao konstrukt lažnih korektnosti – objektivne kritike. Što me nije sprječavalo niti mi sada priječi albume "Know Your Enemy" ili "Lifeblood" gurnuti na marginu kao nepotrebne posrtaje, za "Send Away the Tigers" ostati pri svom da je ipak bio malčice precijenjen ili tražiti od već pomalo ostarjelih gospodara nadživotnih melodija i načitane arogancije stalnu potvrdu autorske i izvođačke vitalnosti. Možda i iz sebičnih razloga, tako stalno oživljavajući neka mlađa vremena, "kad smo pobjeđivali i kad su nam osmijesi bili iskreni". Kao što će to, uostalom, kroz već nekoliko albuma provlačiti i sami Meniksi.

"Resistance is Futile" svojim naslovom nastavlja jednu tradiciju, dozivajući u sjećanje vremena kad je svaki drugi stih Nickyja Wirea i tada Richeyja Jamesa Edwardsa bio parola. "Tjeskoba je sloboda!", "demokracija je isprazna laž!", "prosperitet – Mein Kampf za početnike!"..., grmjeli su svojedobno mladi ulični propovjednici iz samog grotla kulture očaja nastale urušavanjem bazičnih vrijednosti, ali samo da bi korak po korak, godinu po godinu, sami sebi proturiječili, izvrčući i prevrčući bilo koju postavku još jučer uzetu zdravo za gotovo, baš kao što su, zapravo, sve vrijeme i sugerirali. Rifovi i citati nikad prije ni poslije njih nisu u tandemu zvučali tako zavodljivo, pa i danas, kad su Manic Street Preachers društvance sredovječnih glazbenika uvijek spremnih evocirati vlastitu mladost kroz "widescreen melankoliju", taj poriv i umijeće ne jenjava. Pritom, sukladno protoku godina, uzaludnost otpora manje je jednoznačni poklič, a prije višesmislena udica kakva ne isključuje nadu, baš kao što će nam servirati već uvodna pop-himna, "People Give In", gdje se ljudi umaraju, stare, prodaju, slamaju, ali i nastavljaju i ostaju jaki. Uostalom, sada ćete teže nego ikada moći svrstati ovaj bend, dati mu jasnu naljepnicu, kao što ih se prokazivalo kao salonske ljevičare ili nihiliste, ovisno o albumu, korištenom citatu ili naprosto o očima promatrača.

A trinaesti im je album iznad svega nova velika fešta melodija. Dvanaest pjesama kao "soundtrack ništavilu", kako sami kažu u jednoj od najzaraznijih na ovoj novoj hrpici, "International Blue", koju su mnogi požurili usporediti s neuništivim draguljem devedesetih, "Motorcycle Emptiness", ali koja ima sasvim vitalan samostalni život, svjedočeći i trajnu vitalnost benda koji je, srećom, preživio sve svoje sulude zavjete s početka karijere. Trebali su se, da se podsjetimo, razići nakon prvog albuma, dvostruke eksplozije pankerskog glamura "Generation Terrorists", ali su umjesto novih Pistolsa ipak odlučili (pokušati) postati novi Clash; sve je vuklo ponoru nakon Richeyjeva do dan danas nerazjašnjenog nestanka (štoviše, proglašen je u međuvremenu službeno mrtvim) i zastrašujućeg remek-djela, oporučnog "The Holy Bible", ali ipak je ostatak društva odlučio krenuti dalje, otprilike poput preobrazbe Joy Division u New Order; kompas se nakon nebeskih ljepota "This is my Truth Tell Me Yours" pomalo izgubio u nekoliko albuma van škvare, ali nova snaga našla se u Richeyjevim neuglazbljenim tekstovima koji su na sjajnom "Journal for Plague Lovers" dobili svoje note i glazbeno utočište, možda da bi tek nakon takvog zbogom bend uistinu mogao prenijeti sebe u novo tisućljeće i u vlastitu zrelost. Nakon izvanserijskog tandema albuma "Rewind the Film" i "Futurology" uistinu nitko nije mogao znati slijedi li (logični) razlaz ili je put tek otvoren. "Resistance is Futile" već će (opet) naslovom ponuditi odgovor.

Ove su melodije uistinu prepuštanje. Bez otpora, bez zadrške, Manic Street Preachers su jednostavno odlučili biti prepoznatljivi oni, na jednom mjestu pomirivši "larger than life" melodije "Everything Must Go" s muskulativnim parolaštvom "Generation Terrorists" i "Gold Against the Soul", melankoliju "This is My Truth Tell Me Yours" i "Rewind the Film" s himničnošću "Postcards from a Young Man" i "Futurology". Ne programski, nego odoka, opušteno,... prepušteno.

Ne, nije u pitanju remek-djelo koje će parirati vrhuncima iz devedesetih, kad sam zajedno s njima bio mlad, već naprosto djelo koje svjedoči i nema potrebe parirati. Koje u drugom dijelu (ili strani vinila) može malo i zapeti u prethodno svarenim klišejima. Koje će evocirati i uspomene i minule svjetove, pitati se "živimo li u prošlosti" u "International Blue", putem portreta fotografkinje Vivian Maier zapitati jesmo li "ostavili ruševine ili izgradili život" ("Vivian"), pa čak potvrditi da su "ratovi koje vode osuđeni na poraz" ("Sequels of Forgotten Wars") i poželjeti "malo vjere i oprosta", da osjete "božansku intervenciju" ("Hold Me Like a Heaven"). Jezikom glazbe toliko predivne da je i pop i rock i ono nepregledno treće, meniksovsko, kao u "Distant Colors", nečem toliko lijepom da se treba vratiti natrag sve do "The Everlasting" i "Black Dog on My Shoulder" za pronaći kad su zadnji put otišli tako visoko. Ili pak jezikom toliko zarazno staromodno-rokerskim kao u šlampavoj a ipak – bar nama subjektivnima – neodoljivoj žestici "Broken Algorithms".

Sve te svoje prepoznatljive rukopise Meniksi mogu tako izmijenjivati jednostavno zato što se više nemaju potrebe truditi biti iznad trenutka, izvan sebe. "Sjećanja su sve što ostavljamo, fragmente izgubljene melankolije", reći će u "A Song for the Sadness", trenutak prije zaključka "The Left Behind", koju je silom logike otpjevao Nicky Wire: "Ja svjesno bio sam konkvistador; vjerovao sam u višu istinu, više od tebe." Ovo je album gdje je bend to smogao snage reći na najljepši mogući način.

 

Toni Matošin

Hits 741
Futurology « Futurology Manic Street Preachers Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42