Review
Nekoć je pridjev ‘dad-rock’ pripadao bendovima poput The Eagles, a bend kojem je to, više u šali, pripisivano u ovom stoljeću su The National. Malo je ozbiljnih bendova danas – onih koji rock shvaćaju više kao misiju nego kao povod za zabavu te glazbenu i drugu raskalašenost. The National su tako prigrlili prvo ‘hipsteri’ – koji su ih dosad zasigurno već odbacili kao ‘prepopularne’ – a zatim adolescenti koji se osjećaju mnogo starijima u vlastitoj koži, dok je dosad grupa već dosegla i uši i srca generacije njihovih očeva, onih koji su mislili da se nakon kasnih 80-ih u glazbi nije dogodilo ništa vrijedno spomena (čitaj: nakon Smithsa). Da, relativno nježan i ‘pametan’ rock The National su prigrlili oni kojima glazba, više ili manje doslovno, spašava život.
The National stoga možda jesu ‘dad-rock’, ali sasvim sigurno nisu ‘dead(-boring)-rock’. Prva dva albuma bila su ‘napipavanje u mraku’; zahuktala se priča 2005. s prpošnim ‘Alligator’, a grupa je postala ono što jest sa sjajnim ‘Boxer’ dvije godine kasnije te dodatno potvrdila kvalitetu s ‘High Violet’ i ‘Trouble Will Find Me’. Tu negdje su The National shvatili da im publika sve radije ‘jede iz ruke’, no umjetnički im integritet nije dopustio igru na sigurno pa su nakon ‘TWFM’ u kolibi-studiju u zaleđu savezne države New York počeli kovati nešto novo – novo ruho The National.
Prvi pravi teaser je bio prvi singl: ‘The System Only Dreams in Total Darkness’ nas je sve iznenadio svojim diskretnim electro prizvukom i dozom U2-štine, a svakim novim slušanjem sve se više lijepio za uho. Brojnim protivnicima Donalda Trumpa singl je fino sjeo i tematski, odnosno lirički. No, sljedeći singlovi i, naposljetku, album ipak nude nešto drukčiju, za bend klasičniju zvučnu sliku i pretežno ljubavne teme, ono što pjevaču i tekstopiscu Mattu Berningeru ipak najbolje leži.
Otvarajuća stvar ‘Nobody Else Will Be There’ ugođajem se naslanja na već legendarnu ‘Fake Empire’, a čini se kako se ovdje najbolje spajaju nove težnje The National i prizvuci onog na što smo navikli kod bruklinškog benda. Matt nas uspješno uvjerava kako ga vještina stihoklepstva nije napustila: Can you remind me the building you live in/I'm on my way/It's getting cold again but New York's gorgeous/It's a subway day’ je naprosto predivna strofa, a mnogi se od nas mogu poistovjetiti sa sljedećim: ‘Why are we still out here?/Holding our coats/We look like children/Goodbyes always take us half an hour/Can't we just go home?’. Pjesme ovakvog ugođaja prevladavaju na ‘Sleep Well Beast’, stoga je možda ovo najkomorniji album grupe uz ‘High Violet’.
Najveća iznenađenja kriju se u onim ostalima. Duh ‘Alligatora’ i ‘Boxera’ lebdi nad odlično običnom ‘Day I Die’, slabom refrenu unatoč. Berninger čak ponovno oživljava lik Vala Jestera, no ono što zaokuplja pozornost su ipak gitaristička braća Dessner, kojima ni na novom albumu ne fali imaginacije. Ritam-sekcija i dalje je postojana, suptilna i snažno podupire pjesme, a rijetko se to gdje bolje očituje nego na spomenutoj ‘Day I Die’. Sličnu boljku s refrenom ima i, uz ‘Day I Die’, najžešća ‘Turtleneck’, no radi se o najnetipičnijoj stvari za The National pa im to spremno opraštamo. Dvojac ‘Guilty Party’ i ‘Caren at the Liquor Store’, od koje smo potonje dvije čuli kao najavne singlove, također zaslužuju pažnju i siguran sam da će mnogima neka od te dvije biti najdraža na albumu. No, nemam posebne riječi hvale za ‘Born to Beg’, ‘Empire Line’ i ‘Dark Side of the Gym’. Prve dvije su slabije od najslabijih stvari s protekla tri albuma, a ‘Dark Side’ previše vuče na ‘Secret Garden’ Springsteena i sadrži pomalo isforsirane stihove. Podlogom slične ‘I’ll Still Destroy You’ i ‘Sleep Well Beast’ zanimljivije su i, vjerujem, najbolji predstavnik tog ‘novog’ zvuka kojeg su najavljivali članovi benda.
Prezirno odmahnuti rukom na ‘Sleep Well Beast’ samo zato što je drukčiji od svojih prethodnika je sasvim nepotrebno, ali čini se da se The National još međusobno nisu dogovorili u kojem će točno smjeru krenuti. Natruhe elektronike definitivno se čuju i to je nešto novo za bend, ali pjesme ipak nisu na razini onoga što su dosad stvarali. ‘Day I Die’ i ‘Guilty Party’ postat će i ostati integralni dio njihove setliste, no već čekam što će iduće izbaciti dva para braće i Berninger jer je očito kako od ‘Sleep Well Beast’ može i treba bolje.
Filip Katić
« Trouble Will Find Me 
