Review
S naslovnice svog prvog samostalnog albuma maše nam nenašminkana i nepočupana Maja Posavec. U gotovo nevinom, infantnom stavu, kao da pokušava dotaknuti objektiv kamere koja želi zabilježiti prvi važan trenutak u životu djeteta. A važan trenutak je ovaj album.
Iako djeluje na glazbenoj sceni preko desetljeća, što kroz Detour, što samostalno i kroz duete, prvi studijski album dolazi na red u zreloj fazi stvaralaštva ove svestrane umjetnice. Osobno, Maja mi se uvijek činila kao da je pjevačica iz devedesetih. Svojim stavom, stylingom, nastupom, kretnjama i izgledom nikad je ne bih smještao u ovo stoljeće, već u posljednju dekadu prošlog. Čak i načinom na koji pjeva. Sve u njoj je nekako devedesetasto. A i pjesme koje su prebrzo postale evergreeni idu u prilog toj teoriji.
Njezin glas vam nije nepoznat. Njezine pjesme, čak i kada ih prvi put čujete, mogu izazivati koloplet emocija koji vas može baciti unatrag, u neko drugo vrijeme kad ste bili mlađi, mali ili sretniji. Maja je u svojoj karijeri već imala nekoliko prekrasnih pjesama koje se lako zavuku pod kožu, a upravo tako počinje i ovaj prvijenac.
Prve četiri pjesme su nadrealno fenomenalne. Ljepota, lakoća i ljepljivost omekšat će svačije srce. No nažalost, nakon par tek solidnih stvari, ostatak albuma jedva da dostiže, makar i tu, tek solidnu razinu. U tom čuđenju naročito strši „Bog Svemir“, više prikladan za neku dječju predstavu nego za supersoničan pop album. Glumica se možebitno previše zaigrala s tempom, taktovima, stihovima, čak i nazivima pjesama. Možda je ovo neki koncepcijski album koji započinje vedrinom i sjajem, a završava čemerom, tugom i boli. Možda je album vijek jedne ljubavne priče? Sorry, nisam skužio.
No vratimo se na ono što ovaj album čini prvoklasnim. I mnogi legendarni albumi izvođača svakojakih fela imali su par vrhunskih pjesama, a ostalo su bila neshvaćeni pokušaji koje nitko nije doživio. I dalje se radi o vrlo dobrom albumu. Na nekim mjestima Maja neizbježno asocira na Gabi Novak, dok drugdje više vuče na Jadranku Stojaković ili Lidiju Bajuk. U nekim pak pjesmama zakleli biste se da se radi o klasičnom Detouru. Sve to opet zvuči vrlo zgodno i zanimljivo. Sve pjesme potpisuje Maja osobno, osim prve koju je napisao Enes Kišević. Glazba je također Majina kao i većina aranžmana. Produkciju su potpomogli vješti prsti Višeslava Laboša koji također sudjeluje i u aranžmanima.
Da je album nešto kraći, možda bi se radilo o top izdanju. Nije mu trebalo ovo razvodnjavanje, odnosno, previše neshvaćenosti. Uvjeren sam da će pjesme s početka albuma nadživjeti sve nas koji su ovo pročitali. I ovaj portal. I Maju osobno.
Toni Plićanić
/
