Review
Death of a Bachelor najnovije je djelo benda iz Panic! at the Disco, ekipice iz Las Vegasa koja je od svojih prvijenca A Fever You Can't Sweat Out bila neobična pojava popa, rocka, burleske i apsurda. Iako su sljedeći albumi oscilirali stilom, tematikom i postavom (frontmen Brendon Urie jedini je konstantni član), PATD je kroz sve vrijeme zadržao prepoznatljivi štih manije i melodioznosti, karakteriziran izvrsnim vokalom Brendona Urieja. Iako, s obzirom na izmjenjivanje svih članova, možda se ne može toliko govoriti o PATD koliko o bendu Urieja, jer očigledno on vodi bend u smjerovima koji njemu odgovaraju, a izgleda da je sada napokon došao na svoje. I rezultat je izvstan.
Death of a Bachelor mali je glazbeni kolaž koji se može podijeliti u tri skupine – prvu i najspecifičniju obilježava zvuk s početaka, a to je manija, pregršt raznih zvukova pomiješanih u jedan kaos koji istovremeno odbija i privlači. Album započinje jednom takvom pjesmom – Victorious otvara album skandiranjem i uplovljava kao u neki drugi svijet prepun vratolomnih melodija i naizgled nespojivih kombinacija i dijelova. Takvo nešto pruža i Emperor's New Clothes, a nešto mirnija i manje tjeskobna je Don't Threaten Me With A Good Time koja na dijelove zvuči gotovo kao da je skinuta s prvog albuma. Ali za razliku od prvijenca, ove su pjesme mnogo zrelije, skladnije posložene, bez suludih melodija i brejkova koji su djelovali jako nespretno.
U drugoj su skupini albuma zrele, snažne i zaista dobre pjesme, Uriejev stvaralački vrhunac. Izdvajam Hallelujah, melodiozan, pjevan gospel sa solidnim tekstom, najbolju pjesmu albuma kompozicijom i sveukupnim dojmom. Među bolje pjesme spada i The Good, The Bad And The Dirty bogatog refrena naspram laganijeg i jednostavnog uvoda, jednostavne ali uspješne formule, te Golden Days i LA Devotee. I na koncu, ono što je obilježilo ovaj album je i nekoliko pjesama u stilu Franka Sinatre – mirna balada Impossible Year, djelomično Crazy=Genious izuzev modernog rock refrena te naravno, naslovna pjesma Death of a Bachelor, epitaf samačkom životu kojega se Urie odrekao 2013. godine.
Ovaj je album svakako najbolje što je PATD dosada pružio. Urie je značajno evoluirao i postao dobar kompozitor vrijedan pozornosti. Ovaj bend nije po svačijem ukusu, njegov stil može na dijelove zvučati iritantno ili prenapadno, ali to je ipak esencijalni dio ovog benda koji je tu od samih početaka, a i to se mora cijeniti.
Valentina Botica
« Too Weird To Live, Too Rare To Die! 
