Post Pop Depression

Review

David Bowie, Lou Reed i Iggy Pop su svaki na svoj način redefinirali rock’n’roll. Tko bi rekao da će potonji, nakon godina valjanja u staklu golog torza, najdulje poživjeti? Izjava nije moja, posudio sam ju iz intervjua The Guardiana... Mnogima je nešto slično prošlo kroz glavu kad je neuništivi Iggy najavio svoj novi studijski album, ‘Post Pop Depression’.

‘Kum punka’ je usput najavio kako bi mu to mogao biti posljednji studijski uradak. S obzirom da mu se tri godine star album (sa Stooges) zove ‘Ready to Die’, izgleda da pripreme traju već dulje vrijeme. Publika je stoga s pravom očekivala mnogo od 68-godišnjeg Jamesa Osterberga, iako svjesna da je Iggy u solo karijeri češće promašivao nego što je pogađao. Tri su godine očito bile dovoljno da skupi svu preostalu inspiraciju i snimi album koji barem donekle kvalitetom može parirati legendarnom trojcu The Stoogesa te berlinskim albumima ‘Lust for Life’ i ‘The Idiot’.

‘Post Pop Depression’, album protkan iskustvima vremešne rock zvijezde, njegovim ogorčenjima i zasićenosti današnjim svijetom, ali i inteligentnim humorom, nastao je kao suradnja Iggyja i lidera Queens of the Stone Age, Josha Hommea. Iggy se koncentrirao na tekstove i vokalnu izvedbu, kao i inače, a Hommeu je prepustio stvaranje soundtracka za ‘post pop svijet’, što u ovom slučaju ima višestruko značenje. Rezultat zvuči poput pop izleta QOTSA s Iggyjem na čelu: tipični jednostavni, ali inteligentni Iggyjevi tekstovi i bas-bariton popraćeni oštrim, minimalističkim riffovima Josha te jednako takvim ritmovima basista QOTSA Deana Fertite i još jednog poznatog gosta, bubnjara Matta Heldersa (Arctic Monkeys).

Preslušavanjem albuma garantirano će vam se razvući smiješak preko lica, kao i uvijek kad shvatite da jedna glazbena legenda i dalje ima što pokazati i da ju nije briga koliko će primjeraka tog albuma prodati (sličan osjećaj dalo je i slušanje Bowiejevog ‘Blackstara’, unatoč okolnostima). Ne bih ipak otišao predaleko i proglasio ‘Post Pop Depression’ instant-klasikom: Iggyjev umor je i više nego čujan na većini pjesama, aranžmani su povremeno predosadni ili neprikladni (ženski prateći vokali su grozni), a ni gitarski riffovi nisu posebno pamtljivi (u ‘Sunday’ je čak kopiran riff iz ‘White Wedding’ Billyja Idola). Ali kad čujete Iggyjeve slam poetry rafale praćene pustinjskim bluesom Hommea, Fertite i Heldersa u ‘Paraguay’ te pop slatkiš ‘Gardenia’, spremni ste mu sve oprostiti, pa i potpuni promašaj zvan ‘Vulture’.

Iggy je, dakle, vrlo ciničan, povremeno i otrovan, dobrim dijelom i duhovit (kao na simpatičnoj ‘Chocolate Drops’), a posebno veseli što je, nakon više od četiri desetljeća solo karijere, sposoban iznjedriti solidan album, možda i najbolji u karijeri nakon pet ranije spomenutih klasika. ‘Post Pop Depression’ na zanimljiv način spaja pop, rock, blues i poeziju i garantira da će, ako mu je ovo zaista posljednji album, veliki Iggy Pop otići u stilu.

Filip Katić