A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Ride Sally Ride | 4:06 | ||||
2 | Animal Language | 3:05 | ||||
3 | Baby Face | 5:06 | ||||
4 | N.Y. Stars | 4:02 | ||||
5 | Kill Your Sons | 3:40 | ||||
6 | Ennui | 3:43 | ||||
7 | Sally Can't Dance | 4:12 | ||||
8 | Billy | 5:10 |
Vjerojatno je teško nastaviti solo karijeru, ako si prije toga svirao s nekim antologijskim bendom kao što je bio slučaj s Lou Reedom. Nakon što je napustio grupu „Velvet Underground“, snimio je vrlo dobar prvijenac, koji se poprilično oslanjao na obrade pjesama Velveta, zatim odličan i komercijalni „Transformer“ (s jakim producentima i suradnicima Davidom Bowiejem i Mickom Ronsonom) te podcijenjen i neshvaćen konceptualan album „Berlin“ u odličnoj produkciji Boba Ezrina. Uslijedio je Reedov četvrti i (ispod)prosječan studijski album „Sally Can't Dance“. Album je po prvi put u cijelosti snimljen u SAD-u i na njemu se konačno nalazi osam pjesama koje nemaju nikakve veze s onim što je Lou ranije radio s Velvetima.
Pjevački gledano, Lou je ovdje napustio svoj tipičan narativni stil i pokušao maksimalno izvući melodiju, naravno u okviru svojih vokalnih mogućnosti. Instrumente i aranžmane prepustio je profesionalnim studijskim glazbenicima: gitare su svirali Danny Weiss i Doug Bartenfeld, a ritam sekciju činili su basist Prakash John i bubnjar Pentti "Whitey" Glan. Bitno obilježje albumu dale su brass-linije (saksofoni i trubači) koje su aranžirali Lew Soloff i Martin Sheller, te brojni prateći vokali. Koproducent albuma bio je Steve Katz, poznat kao član grupe „Blood, Sweat & Tears“. Također nije slučajno da je glavni tehničar zvuka na albumu bio Robin Mayhew, zadužen za suradnju s Bowiejem u vrijeme Ziggya Stardusta, jer cijeli album djeluje kao neki pokušaj ulaska Lou Reeda u glam-rock vode.
Album otvara „Ride Sally Ride“ čiji tekst neopterećeno upućuje na opušteni tulum s melodijom na glasoviru, pratećim vokalima i Sally koja ima „srce od leda“. Klavir svira Michael Fonfara koji će s Reedom surađivati do kraja sedamdesetih. „Animal Language“ melodijom je vesela pjesma koja je u gruboj kontradikciji s tužnim tekstom i nesretnim opisima zlostavljanja životinja od strane susjeda koji nisu imali razumijevanja za ljubimce gospođica Riley i Murphy. „Baby Face“ laganija je pjesma, možda nastavak priče s albuma „Berlin“, jer se ponovno spominje Jim, droga i nepravedna raspodjela narkotika. U pjesmi „N. Y. Stars“ Lou se izruguje „četvero-razrednim imitatorima“ koji su ga pokušali isprovocirati oponašanjem njegova stila. U pjesmi „Kill Your Sons“ govori o roditeljima koji su strpali vlastitog sina u mentalnu bolnicu tijekom tinejdžerskih godina i tamo ga liječili elektrošokovima. „Ennui“ je sentimentalna pjesma prepuna slika o prolaznosti života, propalim ljubavima i prosječnosti, a instrumentalno je pitka i bogato aranžirana. Naslovna pjesma „Sally Can't Dance“, opisuje jutro nakon duge noći i teškog tulumarenja. Tekst je okrutno stvaran prikaz izblijedjele zvijezde uvele ljepote za koju neki smatraju da je glumica Edie Sedgwick, bivša muza poznatog Andyja Warhola, a drugi da se možda jednostavno opisuje način života krajem šezdesetih u East Villageu na Manhattanu, gdje se redovito uzimao „speed“ na bezbrojnim tulumima. Posljednja pjesma na albumu „Billy“ govori o školskom prijatelju koji je imao bolje ocjene u školi i normalnije ambicije nego što ih je imao Lou sam. Zanimljivo je da na toj pjesmi akustičnu gitaru svira sam Lou, saksofon Paul Fleisher, a bas Doug Yule, stari kolega i multiinstrumentalist iz Velvet Undergrounda.
Omotnicu za album napravio je Mick Rock, poznati britanski fotograf s početka sedamdesetih, koji je napravio i omot za raniji album „Transformer“. Na omotu možemo vidjeti Lou Reeda žute kose, sa sebi svojstvenim tamnim naočalama, podignuta ovratnika i nakrivljene glave, u pozi tipičnijoj za Andy Warhola ili Davida Bowieja, uokviren u crven krug s natpisom imena albuma u nekom western-stilu.
Mogli bismo zaključiti da ovaj album predstavlja kreativan pad Lou Reeda u odnosu na njegove albume prethodnike, te da ga nije spasila niti bogata produkcija. Čini se da je Lou tražeći promjenu svoga glazbenog izričaja nevješto upao u zamku oponašanja glazbenika kojima je on sam bio uzor tijekom svog „Velvet Underground“ razdoblja.
Ivan Dukić
« Rock 'n' Roll Animal | Lou Reed Albumi Kronologija | Berlin - Live at St. Ann's Warehouse » |