Review
Dinosaur instrumentalnog rocka i gitaristički majstor koji je svojim virtuoznim stilom utjecao na generacije gitarista, objavio je petnaesti studijski album Shockwave Supernova. Time je Satriani opet potvrdio praksu izdavanja studijskog albuma svake 2 do 3 godine, kao i to da ga još uvijek nisu napustile muze inspiracije te da je u stanju snimiti odličan materijal.
Izuzev četiri kompozicije koje su nastale u sklopu snimanja za prethodni album Unstoppable Momentum gdje je bas odsvirao Chris Chaney a bubnjeve Vinnie Colaiuta, većina ostalih stvari nastale su u suradnji s ekipom s kojom već neko vrijeme svira na turneji, bubnjarem Marcom Minnemannom, basistom Bryanom Bellerom i multiinstrumentalistom Mikeom Keneallyjem. Treba reći da bez obzira što su zapravo prateći bend, nisu imali funkciju tek stvaranja glazbenog krajolika za Satrianijeve riffove i solaže, već tvore jednu čvrstu i komunikativnu jezgru kojoj je dana određena količina slobode.
Prema Satrianijevim riječima, Shockwave Supernova je konceptualni album za koji je ideju dobio kada je shvatio da su mu se zubi počeli trošiti sviranjem solaža zubima. Naime, u pozadini glazbe nalazi se lik komičnog imena Shockwave Supernova, zapravo Satrijanijev ekstrovertirani alterego na pozornici, koji se kroz pjesme prisjeća proteklih godina i teži transformaciji samog sebe u nešto drugo i bolje. Kao takav, album posjeduje oslobađajuću moć kako za njegova junaka tako i za samog Satrianija jer funkcionira poput rituala prijelaza iz starog u novo, svježe stanje. Teško je, stoga, pored komične, previdjeti jednu melankoličnu crtu koja ga uporno prožima, posebno ako imamo na umu da neke pjesme datiraju sve do 1988. godine.
Iako postoji pozadinska priča, s glazbene strane ne postoji nikakve poveznice koja bi opravdala eventualnu konceptualnost. Riječ je o pažljivo razrađenim i međusobno nepovezanim, u osnovi rock kompozicijama različitih senzibiliteta. Netko od obožavatelja ranog perioda Satrianijeva sad već poprilično impozantnog opusa, mogao bi prigovoriti da novim albumom nije donio ništa posebno novog, izazovog, da se već neko vrijeme ponavlja pa čak i da je dosadan. To može biti razumljivo s obzirom na strahovitu evoluciju pristupa gitari i gitarističkim instrumentalnim albumima, čemu ponajbolje u novije vrijeme svjedoči Tosin Abasi s fenomenalnim bendom Animals as Leaders. No, ipak, čini mi se da bi bilo nepravedno prosuđivati Satrianijev album tek na osnovi kriterija inovativnosti i progresivnosti. Dapače, značilo bi to previdjeti druge kvalitete koje opravdavaju do sada uglavnom vrlo pozitivne reakcije kritičara.
Pored izvrsno strukturiranih, promišljenih i sjajno odsviranih kompozicija, glavni adut je svakako moćan Satrianijev zvuk gitare. Prekrasno oblikovan, prostoran, masivan, mastan, ekspresivan i bogat ton u trenucima soliranja zna se činiti poput tigra u silovitom napadu na lovinu, kao primjerice u kolosalnoj „Cataclysmic“ koja s orijentalnim elementima pomalo podsjeća na „The Golden Room“ (s albuma Black Swans and Wormhole Wizards [2010]) i noviji Alice in Chains. Zahvaljujući sjajnom osjećaju za dinamiku, zvučnim manipulacijama te izboru tonova, Satrianijeva gitara ostavlja dojam gotovo savršenog ekspresivnog medija koji mu omogućava da bez napora prelazi od nježnijih pa sve do vrlo agresivnih predjela.
Možda je jedan od najvažnijih elemenata zbog čega album posjeduje čaroliju, retro osjećaj i zvuk 1980-ih koji se u suvremenom ruhu, negdje izraženije nego drugdje, provlači kroz djelo. Stoga nije za čuđenje što se stvari poput dragulja iz 1988., „Lost in Memory“, plesne disco stvari „If There Is No Heaven“ ili apsolutno prekasne balade „Goodbye Supernova“ čine poput poznatog i ugodnog sna. Kao takve mogu izazvati nostalgičan i melankoličan osjećaj, pa i potaknuti na ponovno gledanje filmova poput Risky Business ili Top Gun.
S druge strane, tu je i ponešto referenci na djela drugih glazbenika. Primjerice, dok se čini kao da je za „All of My Life“ imao inspiraciju u „Child in Time“ (Deep Purple), u „Crazy Joey“ očigledno je reinterpretirao blues rif Jimija Hendrixa, a u mislima možda imao i B.B. Kinga. Satriani možda nije najbolji blues izvođač, no sposoban je od običnog blues rifa kreativno stvoriti nešto sasvim drugo, što se jasno manifestira u „San Francisco Blue“ gdje je nadogradio ofucani blues riff interesantnim i neočekivanim harmonijama te potom prizvao Stevieja Ray Vaughana.
Shockwave Supernova je vjerojatno najbolji Satrianijev album u zadnje vrijeme. Posjeduje sve što se od jednog takvog albuma očekuje, sjajnu produkciju, odlične kompozicije, zanimljive riffove, eksplozivne solaže, melodičnost i jedinstvenu atmosferu. Ukratko, idealan ljetni album s puno ugodnih i pozitivnih emocija.
Ljubiša Prica
/
« Unstoppable Momentum 
