Review
U2 su na „Boy“ zvučali kao da rade svoj treći album, a nikako prvijenac ili „problematični drugi“ – poprilično samouvjereno, punih pluća i sa silnom energijom koju su htjeli prenijeti i kad za to nije bilo toliko potrebe. „October“ je došao već sljedeće godine i donio je, koliko god nije bio zvukom baš radikalno drukčiji, značajne pomake, čak svjesno regresivne. Problematičnost drugog albuma tako se u njihovu slučaju pokazala u punom smislu, mada se nikako ne može reći da je riječ o lošem albumu, koliko god najčešće loše kotirao u osvrtima na diskografiju benda. Možda je i moja sklonost autsajderima pomakla jezičac na vagi, čisto subjektivno, u njegovu korist (kao što je slučaj i s „Up“ u diskografiji R.E.M. ili „Adore“ kod Smashing Pumpkins), no „October“ uistinu ima svojih aduta i pregršt šarma.
Inače, nije samo rezultat bio problematičan; album je nastajao u vrlo teškim uvjetima, što se nužno odrazilo na ozračje cjelokupnog materijala. Naime, kao tradicionalno odgajani Irci, članovi U2 su vjernici koji uistinu i drže do svojih religijskih i duhovnih kršćanskih principa, što je došlo u svojevrsni unutrašnji konflikt s novim pozicijama lokalnih rock-heroja i hedonističkog života kakav se veže uz profesiju (Bono, Edge i Mullen su čak tada bili članovi kršćanske skupine Shalom Fellowship; Clayton jedini nije osobito prakticirao religiju). Neminovno, glavna tematska linija bila je upravo duhovna i Bonovi tekstovi vrve više ili manje spretnim, što direktnim, što manje direktnim religijskim konotacijama. Uz to, neposredno pred samo snimanje, nakon što je studio već bio zakupljen, nestala je torba s Bonovim tekstovima, pa je bend podosta improvizirao dok je Bono rekonstruirao tekstove praktički uživo, za mikrofonom. No, usprkos svim trzavicama, napetosti i problemima u studiju (velik je pritisak imati na umu cijenu koja se plaća za studio, a materijal koji u tom trenutku imaš nije potpun, pogotovo kad si bend na početku karijere), „October“ kao cjelina odiše mirom i varljivim spokojem, od kakvog su na prethodniku gotovo pa bježali.
Navodeći Joy Division kao najizražajniji utjecaj, Bono je opisao pjesme na „October“ kao primjer stvaranja pjesama bez konkretnog znanja o čemu je riječ. Pjesme tako i zvuče – bar meni – čak i bez napetog slušanja o čemu čovjek pjeva. No, već od samog početka sa snažnom, nosećom „Glorijom“, očito je da se Bog i vjera provlači kroz album poput duha. U2 pritom šire i instrumentarij, uvodeći glasovir kao gotovo ravnopravni instrument, a na najsnažnijoj pjesmi albuma, „Tomorrow“, i tradicionalne irske instrumente poput gajdi. Isto tako, ni Edge nije toliko eksponiran kao primarna sviračka snaga, već do izražaja dolaze i Claytonov bas i posebno Mullenovi bubnjevi. Tako su i melodijski možda tanje pjesme od onih na „Boy“ dobile novu, privlačnu dimenziju, koja im je osigurala prilično dostojanstveno starenje. Tako se da danas pronaći retrospektiva čak naklonjenijih „October“ nego „Boy“, što je još i u prošlom desetljeću bilo nezamislivo. Jer, „October“ je bio uglavnom loše primljen, valjda baš zato što nitko nije očekivao, nakon himničnog, energičnog prvijenca, ovako složeno i umivenije, zauzdanije djelo.
„October“ je gust album, složenijih tekstura koje se i ne trude svidjeti ikome. Možda u tome i jest snaga kojom odiše dok ga i danas slušam, upravo ta neopterećenost prijemom (što je nevjerojatno drsko za drugi album), za razliku od, recimo, mnogo kasnijeg „Pop“, koji se u tome i previše trudi. „October“ tako nije ostavio neke hitove kakvi bi paradirali kompilacijama i sličnim inventurama (na primjer, na prvoj pravoj službenoj kompilaciji benda, „The Best of 1980-1990“, našla se samo naslovna pjesma, i to skrivena na kraju CD-a), ali je, osim, u najmanju ruku zanimljive i začudne cjeline, ostavio nekoliko pravih malih dragulja poput već spomenutih „Gloria“, predivne „Tomorrow“, koja, inače, govori o ukopu Bonove majke (priznao je da u vrijeme pisanja pjesme čak nije bio svjestan toga, kao kod većine pjesama tu, kako sam već napomenuo), te naslovne „October“, nevjerojatno snažne minijature s minimalističnim tekstom uvijenim u prebiranje po glasoviru.
Toni Matošin
/
« Boy 
