Review
Ovo je uistinu dobar album. I bez obzira jeste li zagriženi obožavatelj ovih vremešnih i sveprisutnih irskih rokera ili vam oni, upravo zbog svoje pompoznosti i višedesetljetne sveprisutnosti odavno idu na živce. No uistinu, ovo je bolji album od prethodnika „No line on a horizon“, a ovisno o ukusu, možda bolji i od „How to Dismantle an Atomic Bomb“. Čak na tragu njihovog posljednjeg remek-djela „All that you can't leave behind“.
Sami priznaju kako je ovo njihov najintimniji album do sad, protkan reminiscencijom na djetinjstvo i odrastanje, prve susrete s ljubavlju i smrću te potraga za utjehom kroz uzore u najranjivijoj dobi.
Album otvara "The Miracle (of Joey Ramone)", inače i prvi singl, koji je upravo i posveta jednom od idola sazrijevanja. Potom slijedi „Every breaking wave“ koja doista zvuči kao stara, zaboravljena, klasična U2 pjesma nekada iz osamdesetih, s refleksivnim stihovima kao što je „Are we so helpless against the tide?“. Dojam svakako pojačava i Claytonov simptomatični bass-intro.
Nastavak albuma nudi odličnu pjesmu „California“ kojom se ponovo tematizira trajna fascinacija grupe s SAD-om. Možda malo neobični intro koji podsjeća na pjesmu „Barbara-Ann“, nije baš najsretniji ali to svakako ne umanjuje jaku poruku koju pjesma nosi. A nakon toga, pjesme posvećene dvjema najvećim ljubavima u životu pjevača grupe, njegovoj supruzi Ali u pjesmi „Song for someone“, odnosno njegovj majci „Iris“ koja je umrla dok je Bono imao 14 godina. A znamo da su pjesme posvećene majkama potencijalno pravi hitovi.
Pjesma „Volcano“ koju također otvara genijalni intro, ipak nije tako nezaboravna kao što bi se po uvodu dalo naslutiti, međutim i dalje drži visoku razinu slušateljeve pažnje koju nosi i cijeli album.
Nakon što album negdje oko „Raised by wolves“, odnosno, „Cedarwood road“ postaje malo zamoran zbog onog prepoznatljivog (samo za fanove) U2 zvuka kojim nas šopaju dekadama, pojavljuje se „Sleep like a baby tonight“, pomalo atipična, a opet odlična pjesma koja drži sjajan balans druge polovice albuma. Slično se može reći i za sljedeću skladbu „This is Where You Can Reach Me Now“, još jednoj posveti, ovaj put Joe Strummeru.
Album završava smirenom, i pomalo mračnom, „The troubles“ na kojem gostuje Lykke Li. Ova pjesma zaokružuje album na pravi način, kako to i dolikuje klasičnom rock albumu.
Šteta što albumu nisu dodani singlovi iz ove, odnosno prošle godine kao „Ordinary love“ i „Invisibe“ jer bi se onda doista moglo govoriti i istinskom remek-djelu. No međutim, kako svaka pjesma nosi svoju intimnu poruku, duboko proživljenu od članova grupe (bilo da se radi o ulici u kojoj su odrasli ili prijateljima kojih više nema), ovaj uradak protekom vremena može samo još više dobiti na vrijednosti, jer ovo je uistinu dobar album.
Toni Pllićanić
/
« No Line on the Horizon 
