Review
Usher je jedna od rijetkih ultraturbomega pop/r&b zvijezdi koja stvarno ima talenta. Ne samo da zna pjevati, nego je zaista fenomenalan vokalist. Kreće se kao Michael Jackson nekada, ili čak bolje, a sve bez mijenjanja boja, oblika nosa i sumnjivog Petar Pan kompleksa i ljubavi prema dječici. (Zlu ne trebalo, ako to nije dovoljno, izgleda kao grčki kip i jako voli skidati T-shirtove na spotovima i koncertima.) Unatoč tome, većina njegove karijere više se svodi na maksimiziranje profita, negoli stvarno korištenje tog talenta. 45 milijuna prodanih albuma diljem svijeta, devet američkih brojeva jedan i tko zna koliko internacionalnih, dijamantni certifikat za Confessions kao jedan od najprodavanijih albuma 2000-tih, sve su to jako impresivne brojke. Moram priznati da ga simpatiziram još od You Make Me Wanna..., i da čovjek stvarno zna napraviti hitčinu. Ipak, uvijek nekako očekujem nešto više od njega, npr. da napravi jedan stvarno dobar album. To mu je skoro pa uspjelo prije dvije godine sa Here I Stand, ali opet se probudio biznismen u njemu.
Sa Raymond v Raymond pokušava nam prodati istu foru kao sa Confessions 2004. U to vrijeme javnost koja voli žutilo očekivala je konfesionalni break-up album nakon što se Usher razišao sa jednom od TLC-ca. Dobila je baby, varam te u Confessions (Interlude) i baby, ta žena s kojom te varam i koju jedva poznajem, trudna je sa mnom, ali ustvari baš i nisam siguran da li je moje u Confessions, Pt. 2. Nismo dobili što smo očekivali i nije to u globalu baš bio neki sjajan album, ali smo dobili serijal genijalnih singlova Yeah!, Burn, Caught Up i My Boo pa nek' mu bude.
Četiri godine kasnije Usher je postao oženjen muškarac i roditelj, a Here I Stand iz 2008. reflektirao je taj razvoj događaja na najbolji mogući način – bio je to prvi album koji je konačno izvukao najbolje iz njegova vokala u laganim, seksi, romantičnim r&b baladama. Prodao se u manjim količinama nego što se očekivalo, bilo zbog manjeg udjela bombastičnih dancefloor poskočica, bilo zbog toga što njegove obožavateljice nisu bile zadovoljne time što ima prsten na ruci (tako bar tvrdi dio američkih kritičara upućenih u američku showbiz scenu). U međuvremenu se Usher razveo (šok!), a njegov "štićenik" Justin Bieber počeo mu je zarađivati dodatnu lovu. Ali, para nikad dosta, pa je logičan potez bio vratiti se na provjerenu profitabilnu formulu. Korak naprijed, pa tri koraka natrag.
(Klikni na sliku za uvećani prikaz)
Prvi promotivni singl Papers, iako zaista jedna od najjačih stvari s albuma, jedina je u kojoj se Usher ozbiljno i iskreno posvećuje temi razvoda, unatoč najavnoj izjavi da je ime albuma inspirirano sa Kramer vs. Kramer, filmom kojeg svi znamo i na kojeg smo se svi nacmizdrilili. Ostatak albuma je za Ushera kao sve rašireniji hobi painting-by-numbers, koji svakoj budali voljnoj slijediti upute omogućuje da "nacrta" Mona Lisu. Prvi službeni singl Hey Daddy (Daddy's Home) izvlači ono najgore iz njegove karijere – vratio se Usher-jebač (oprostite na izrazu), arogantiji nego ikad, sa svim lošim zavodničkim frazama: Tonight we're gonna do a lot of sexin' zaista je teško probaviti. Singl broj dva, Lil Freak, prepun je sličnih bedastoća, Usher nije zadovoljan ni sa ménage à trois, već hoće simultano pokupiti sve cure sa šanka, a gostuje mu najnovija iritantna reperica koju su Amerikanci popušili. Dama se zove Nicki Minaj, a ako vam se od nje ne diže kosa na glavi, bit će da vam je prag tolerancije za neukus mnogo viši nego moj.
Treći singl OMG niste mogli izbjeći ako ikad imate upaljen radio i zato će vam neko vrijeme odjekivati u glavi, iako nije ništa više od dobrog beata, malo stadionskog navijanja u pozadini i Ushera i will.i.ama na Auto-Tuneu do te mjere da ih je teško razlikovati, uz "genijalne" pow/wow rime, a moram priznati i da odavno nisam čula nekog da govori, a kamoli pjeva Oh my gosh, ekvivalent našeg jesemti ili jehemti. Ono što je zaista iznenađujuće jeste da cijela vojska uključena u nastajanje ovoga albuma nije uspjela izabrati pravi singl – uvodna Monstar je sa svojim miksom r&b-ja i trenutno aktualnog futurističkog popa, šaputanjem na francuskom i prejakim refrenom jedina stvar koja ima dovoljno dinamita da na plesnom podiju izazove reakciju bar donekle sličnu onoj koju izaziva «Yeah!».
Osim Monstar, definitivno se isplati poslušati i Mars vs. Venus koja je prirodna progresija onoga što se moglo čuti na Here I Stand, sa savršeno aranžiranim back-vokalima, minimumom sintetike i glupavih fraza i dokazom da Usheru uopće ne treba Auto-Tune, te Making Love (Into the Night), koja pomalo podsjeća na Boyz II Men. Ima tu još nekoliko pristojnih pjesama, a album je unatoč svim nabrojnim nedostacima prilično pitak, posebno ako ste sposobni ignorirati tekstove. Ono što ga u konačnici čini samo prolaznom zabavom jest prije svega preproduciranost, od koje pate skoro pa svi albumi koji se dobro prodaju u današnje vrijeme. Osim toga, iako je na Here I Stand nakratko uspio izaći iz njega, Usher se ovdje vraća u svoj sterilan svijet, svijet ultrabogatog razmaženog 31-godišnjeg dečkića kojeg pokreću prvenstveno erekcija i ego veličine planeta Zemlje. Kao dobar biznismen, zasigurno zna da je ovo vjerojatno posljednji album na kojem nam može servirati ideje tipa cure, ima me dovoljno za sve vas, ali ajmo to ograničiti na dimenzije 90-60-90, ili još bolje 110-60-90, zovite me tatica (što zvuči posebno ljigavo sad kad ima djecu) i, da, varam, ali muškarac sam i sve cure se lijepe na mene pa si ne mogu pomoći. Njegova ciljana demografska skupina su sada žene u kasnim dvadesetima, a mislim da većini njih to i nije posebno seksi.
Ljubav-romantika-seks tematski krug u kojem se Usher uvijek vrti, i u kojem se vrti 97% pop-rock glazbe općenito, zapravo je mnogo zahtjevniji negoli se to na prvi pogled čini. Unatoč cijeloj gomili pjesama koje imate na raspolaganju, jako bi se namučili dok bi pronašli onu koja zaista pogađa metu. Razlog tome je što samo najbolji glazbenici mogu hodati po tim tankim granicama između romantike i limunade, seksi i vulgarnog, senzibilnog i pornografskog, a da nikad ne prijeđu granice dobroga ukusa. Na prethodnom albumu Usher je poručio:
Do ya say
Play some slow ones
Got that Sade, Al Green, and Marvin Gaye too
To love you gently
i to je možda najpametnija stvar koja mu je dosad izašla iz usta. Možete ga slobodno pustiti na svoj plesni podij, ali mu je spavaća soba još uvijek nedostupna zona, i zona rezervirana za gore nabrojane. Postoji razlog zašto je Let's Get It On evergreen a ne klišej, i zašto jedino Prince može napisati pjesmu kao što je Little Red Corvette. U usporedbi, Raymond v Raymond je Playboyev soft pornić, a Here I Stand je bio samo lažna nada.
Danaja Glavičić
« Here I Stand 
