Krvave bajke

Review

Izvršit ću radnju bluda s Alisom u Zemlji čuda, gušter Bill od tuge jeca spremam toć za Bijelog zeca

Kurvu ću snjeguljicu poševit u guzicu, jer se često prcala kraj Čarobnog zrcala

E tako zbore neki od stihova uvodne pjesme „Krvava bajka“ kultne splitske punk – metal grupe Đubrivo s albuma „Krvave bajke“ izdan 2014 godine, samo plastično potvrđujući da su dječje bajke oduvijek bile prepune nasilja, krvi i suza. Provokacija je inače njihov trade mark, avatar s kojom su polako ali sigurno osvajali jard po jard medijskog i glazbenog prostora inače poslovično zauzetog od urbanih „zvijezda“ čiju je publiku skoro nemoguće identificirati; te uvijek prisutnih cajki čiju je publiku, nažalost uvijek moguće identificirati. Kako Toni Aničić (vokal); Darko Grubišić (gitara, pomoćni vokal); Ante Barišić Tiša (gitara); Bruno Matijašević (bas) i Goran Brodarić (bubanj) sami kažu, svoje djelovanje kroz glazbu i često uvredljive, crnim humorom prepune tekstove, uvijek bolno provokativne vide isključivo kao dijametralnu suprotnost razvikanim zvjezdicama hrvatske glazbene scene. Tipično hrabro Don Quixoteovsko sučeljavanje s glazbenim vjetrenjačama (u obliku „nezamjenjivih“, ujedno i za sebe spretnih pojedinaca koji su svoje sinekure osigurali čvrstim sidrima, blagoslovljenih od strane politike koja i u glazbi želi umiješati svoje prste), dušebrižnicima hrvatskog morala zbog kojih su morali promijeniti naslov jedne svoje pjesme, pa je tako „Vaša kćerka je kurva“ postala „Vaša kćerka je švora“.

Ma Đubrivo kroz svoje tekstove baš nikome ne oprašta, jednostavno je to temelj njihovog DNK-a, svojstvenog punkerima. Tako su se u pjesmi „Kekin arlekin“ (nije dio ovog albuma) dotakli i svojevrsnog brata po oružju kroz stihove: „Nestalo stiha, presušile rime, državna blagajna tvoje je vime kojeg sišeš, iz kojeg ždereš, a po toj državi stalno sereš“. Bio je to trenutni revolt, odgovor na Kekinovu „Ja nisam vaš“ oslobođen političkih konotacija i polariziranih podjela na crvene i crne s jedinom namjerom da nanovo probudi Kekinovu Euterpu (bar je tako kazao Teo Aničić).

Ovo im je drugi po redu album (prvi, pod nazivom „100 % prirodno“ imao je odličan prijem kako kod publike, tako i kritike), a realiziran je izvan dometa predatora iz glazbene industrije za koje je bend doslovce kazao: kupnjom CD-a po cijeni od 50 kuna isključivo podržavate bend, a ne neke tamo lopove iz „kurac – palac records“. Očiti je zaključak da se iza ovakvih čvrstih i iskrenih stavova mogu svrstati samo oni koji imaju velika muda i saznanje o realnoj glazbenoj industriji.

Varljivi lagani intro uvodne „Krvave bajke“ ubrzo nas uranja u adrenalinski svijet ovog albuma potenciran (sasvim logično) stihovima koji ubadaju poput bijesnih stršljenova i otvaraju uvijek neugodne životne priče o homoseksualcima („Priča se po gradu“), rodoskvrnuću („Suza didova“), pijanstvu („Nenadni abortus“), sumnjivim elitama koje plivaju u novcu i što za njega mogu posjedovati („Nema ko te nije“), psihopatima bez kontrole („Odlično se zabavljam“ i „Totalno si luda“). Takav složenac stihova koji se poput najčvršćeg ljepila prionuo uz čvrstu i snažnu svirku, a u koji cijeli bend apsolutno vjeruje, rezultirao je originalnim amalgamom koji ima svoju glavu i rep. Dosljednost i suvislost. Jer za razliku od klasičnih punk bendova uz koje se veže nepobitna činjenica stvaranja odličnih singlova, ali loših albuma – Đubrivo dokazuje suprotnost toj tvrdnji. Za iskrenu prezentaciju takve glazbe nisu potrebni virtuozi, niti je bitan raspon oktava ili boja glasa, bitno je prenošenje nepatvorene energije na publiku, koja s lakoćom može interaktivno sudjelovati u događaju kojeg neće lako zaboraviti.

Ukratko, Đubrivo nije bend koji pati od anemije, fjaka kod njih ne stanuje, niti pate od „umjetničkog“ preseravanja bez pokrića, njih treba obavezno slušati u živo i pri tome otpustiti sve kočnice i barijere. I sasvim sam siguran da na njihovim koncertima ne dolaze samo mama, tata, pas i kravata - karte za njihove nastupe ne dijele se besplatno kao nekad po sindikalnim podružnicama ili danas preko sponzora. Za njih morate platiti, ali sigurno nećete požaliti.

Đorđe Škarica