Review
Sasvim sigurno nisam jedini koji će i 26 godina nakon premijernog prikazivanja i dalje tvrditi kako je "Twin Peaks" najznačajnija i najoriginalnija serija koju je televizija ikad iznjedrila. Način na koji je kultni filmaš David Lynch u sam osvit nepredvidljivih devedesetih uspio u formi sapunice pomiriti specifični artistički jezik sa zabavom za najšire mase nalik je – prenesemo li fenomen u svijet popularne glazbe – Nirvaninom planetarnom uspjehu s epohalnim "Nevermind", odnosno, generacijskom (anti)himnom "Smells Like Teen Spirit". U slučaju televizijskog fenomena iz radionice redatelja "Plavog baršuna" i koautora Marka Frosta pomama je išla tako daleko da je obožavanje otvoreno pokazivala i engleska kraljica, a odgovor na pitanje "tko je ubio Lauru Palmer?" postala je "najtraženija roba" u apsolutno svim društveno-gospodarskim krugovima, na svim meridijanima i paralelama gdje se serijal prikazivao.
Kao četrnaestogodišnjak koji je upravo širom otvorenih usta odgledao "Dinu" i (da, malo prerano) "Plavi baršun", bio sam tada na prvu vijest o Lynchovom TV-projektu naoružan VHS kazetama, čije je revno snimanje prekinuo srpski napad na Šibenik i nestanak televizijskog signala, ostavivši me duže vrijeme bez uvida u događaje iz zadnjih nekoliko epizoda, do kojih je oduševljenje ipak već splasnulo, što zbog ranog razrješenja temeljnog misterija na kojem se fabula zasnivala, što zbog kod nas već uznapredovalog rata. No neobični likovi, tajanstveni događaji i odnosi, nadrealni imaginarij i atmosfera na sjecištima bizarnog i pastoralnog, potpuno izvrtanje svih televizijskih pravila, a opet poštujući samu tradiciju posla i s dubokim razumijevanjem njezine prakse i mehanizama te, konačno, glazba koja je dočarala cijeli taj začudni svijet i bez nužnih slika ili uputa, zarezali su se u kolektivnu svijest, kao i, logičnim slijedom, u svijest ovog tada friškog srednjoškolca koji kroz sve nadolazeće godine nije zaboravljao ono što se ionako pokazalo ishodištem i nadahnućem za cijeli niz sjajnih, sve ambicioznijih, odvažnijih i skupljih TV-serijala.
Sve je tako logički vodilo ka toliko traženom raspletu, pravom raspletu priče koja je odavno nadišla ono pitanje o identitetu ubojice mjesne miljenice. Ovih se dana saga o Twin Peaksu nastavlja 25 godina nakon zbivanja s kraja prvih dvaju sezona, što je ponovno, sada u eri društvenih mreža, inflacije TV i internetskih platformi, streaminga i svedostupnih sadržaja, stvorilo istinski revival i povratak svijeta u zamišljeno malo mjesto na sjeverozapadu Amerike. Samom događaju već je prethodilo reizdanje danas već legendarnog soundtracka Angela Badalamentija na vinilu, a dva dana prije premijere prvog nastavka treće sezone dolazi nam i reizdanje na CD-u, pri čemu je svoj tretman dobio i soundtrack filma "Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom", koji je kao prequel serijalu snimljen 1992.
A upravo je glazba bila i ostala jedan od najvažnijih sastojaka delicije zvane "Twin Peaks". Lynch je s Badalamentijem prethodno radio na "Plavom baršunu", gdje je međusobno razumijevanje polučilo prve blistave rezultate. U linčovski bizarnoj (anti)sapunici odabir glazbenog suradnika tako je bio tek formalnost; navodno je Lynch Badalamentiju prije samog snimanja, dakle, prije bilo kakvog vizualnog materijala, dao tek nekoliko smjernica koje su uključivale gustu šumu usred noći, vjetar što zavija, huk sove i izgubljenu djevojku... i rodila se predivna "Laura Palmer's Theme". Bio je to pun pogodak točno u mjesto, osjećaj i boju kakve je nepredvidljivi filmaš oblikovao negdje na svojoj i Frostovoj radnoj ploči: glazba koja u sebi sadrži elemente barskog jazza, antiknog popa i snolikih nota, plesna u melankoličnom ključu, prijeteća u podtekstu, predivna u svom košmarnom potencijalu, nadvremenska i svevremenska, bez opipljivog datuma i pečata, dala je seriji ključni segment, ali i otpočela svoj vlastiti život kao zasebni album i samostalna cjelina.
Tema s najavne špice, "Twin Peaks Theme", već je i prije prvog prizora iz serije otvorila prozor u taj jedinstven prostor na dodirištima realnoga i nadrealnoga, konvencionalnog krimića i fantastičnog trilera. Njezini plutajući basevi koji to nisu, sintesajzerski slapovi koji se obrušavaju uzvodno i sposobnost da jednostavnom melodijom dočara višeslojnu dramu označili su jedno vrijeme, osvojivši i Grammyja te postavši referentna točka i čisti glazbeni užitak, bilo da je riječ o instrumentalu ili pjesmi "Falling" koju je na istoj podlozi otpjevala Lynchova tadašnja glazbena muza Julee Cruise. Ista je pjevačica otpjevala i preostale dvije pjesme sa soundtracka, jednako snolike i plutajuće "The Nightingale" i "Into the Night" (sve su se, zajedno s još nekim ovdje neuvrštenim pjesmama našle najprije na njezinom albumu "Floating into the Night" iz 1989.), dok je ostatak materijala otpao na naglašenije jazzom ozračene skladbe poput "Audrey's Dance", "Freshly Squeezed" ili "Dance of the Dream Man". No, mislim da nakon ovoliko vremena nema mnogo smisla obrazlagati što se sve i zašto našlo na ovih odavno kultnih 50 minuta najbolje filmske glazbe. Dočaravali sebi prizore iz drage serije (vrlo izvjesno) ili ne (teško, ali jednako zahvalna opcija), "Music from Twin Peaks" ostaje najbolja televizija na formatu glazbenog albuma.
Ovih dana vraćamo se u modernu legendu o sukobu dobra i zla, smisla i besmisla, jave i sna. Povratak će vjerojatno popratiti neka nova glazba ili bar novi doprinosi istoj notnoj tapiseriji, a do tada ili za vrijeme – svejedno – otvorimo još jednom glazbenu kutiju maestra Badalamentija, zapucketajmo prstima poput Patuljka iz Crne kolibe i otplutajmo tamo gdje sove nisu ono što se čine i gdje je glazba uvijek u zraku. Prolog modernoj televiziji ima najbolji mogući soundtrack.
Toni Matošin
