Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
One Fire


Bookmark

Data

Released Lipanj 2019
Format Albumi
Vrsta Industrial / Industrial dance (EBM)
Dodano Četvrtak, 11 Srpanj 2019
Žanr Rock
Length 48:58
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2019
Država SAD
Etiketa Out of Line
Catalog Number OUT999
Tags Combichrist

Review

Combichrist je američki bend koji je osnovao Norvežanin Andy LaPlegua kao usputni projekt future pop grupe Icon of Coil. U početku je bend zamišljen kao ventil kroz kojega je Andy „ispuštao“ nešto agresivnije pjesme, ali nakon raspuštanja Icon of Coil (2006.), Combichrist je postao glavna Andyjeva preokupacija. Od osnutka pa do danas izdali su osam studijskih albuma: „The Joy of Gunz“ (2003.), „Everybody Hates You“ (2005.), „What the Fuck Is Wrong With You People?“ (2007.), „Today We Are All Demons“ (2009.), „Making Monsters“ (2010.), „We Love You“ (2014.), „This Is Where Death Begins“ (2016.) i ovaj najnoviji „One Fire“ (2019.)

Tijekom vremena, grupa je postala jedna od najpopularnijih dark-electro bendova, te je dala svoj prilog izgradnji specifičnoga glazbenog stila koji neki nazivaju „aggro tech“, što bismo malo slobodnije mogli prevesti kao „agresivni tehno“. S obzirom da na mnogim skladbama koriste žestoke gitarske riffove, Andy povremeno pjeva grleno i snažno, da bi u idućem momentu ponovno smirili glazbu, u nekom neočekivanom kontrastu, tako da ovdje ima i elemenata „death metal progressive“ zvuka.

Već svojim albumom prvijencem  „The Joy of Gunz“ (2003.), Combichrist je stekao vjerne sljedbenike. Od 2006. godine, u svoje su nastupe uključili prave bubnjeve i klavijature. Nakon što su snimili EP „Scarred“, kasnije objavljen na albumu „Today We Are All Demons“ (2009.), u svoje pjesme uključuju gitaru. Tijekom svoga djelovanja grupa je imala dvočlanu, tročlanu, četveročlanu, peteročlanu i šesteročlanu postavu, a čak je nastupala i sa cijelim orkestrom u pozadini. Godine 2012. na turneji 'Evolution' članovi su benda dolazili i izlazili s pozornice kako bi predočili različite trenutke u povijesti benda.

Ukratko, Combichrist je evoluirao od jednog isključivo electro-banda prema „industrial“ zvuku koji spaja već spomenuti aggro tech i hard rock/metal. Trenutno sastav čine Andy LaPlegua (glavni vokal), Eric 13 (gitara), Dane White (bubnjevi), Will Spod (udaraljke) i Elliot Berlin (DJ).

Album „One Fire“ u kraćoj verziji sadrži 13 pjesama. Nakon jednominutnog uvoda (intra) s nizom nabacanih riječi i nepovezanih soundova, kreće prva skladba „Hate Like Me“ s divljim uvodom u kojem agresivnim vokalom koji LaPlegua izvikuje: „Ovdje sam da bih vam rekao nešto što vam se neće svidjeti/je*eno ćete to mrziti, ali ništa nije preostalo unutra/Prazne teme se izlijevaju kroz rane/Bio si je*ena zvijezda, a pogledaj se sada!“ Glazbeno, pjesma podsjeća na Prodigy, kada bi bilo malo više ritam mašina i jungle-ritma. Već iduća „Broken United“ nudi kombinaciju žestokih gitara s još jednim tekstom prožetim traganjem za samim sobom, a drugi dio pjesme zvuči kao da ga je snimio Placebo. „Guns At Last Dawn“ kreće žestoko do naglog prekida koji me podsjetio na uratke Christian Deatha, a u pjesmi kao pjevač gostuje Burton C. Bell (iz američkog metal bend Fear Factory iz Los Angelesa).  „Lobotomy“ s electro-zvukom pomalo podsjeća na Kraftwerk ili recimo Mobyja s nešto dubljim vokalom, a nakon toga slijedi  izuzetno snažna, naslovna pjesma albuma  „One Fire“, sa žestokim početkom, rasplamsanog teksta, naglašenih promjena u tempu i vokalu, koja svakako zvuči vrlo moćno u live-izvedbi. „Bottle Of Pain“ me podsjeća na neki spoj Nicka Cavea i Christian Deatha, naglašena ritma, s ponešto pjevnim refrenom i efektnom pratnjom na klavijaturama. Pjesma „2045“ narativna je, futuristička pripovijest o tome kako bi svijet mogao izgledati godine 2045. iz perspektive 1945. godine, dakle stotinu godina prije, gdje se govori o budućnosti s kamerama na svakom uglu i tome slično. Jednominutna „Interlude“ laganijega je početka s naoko jednostavnim i kratkim tekstom koji je uistinu teže razumljiv na prvu („Sekunde su dovoljne da iskažu izbor kojega smo učinili/Jezik zmije oštar je poput noža/Pokušava odrezati i odgovoriti samom Bogu/Ne postoji sutra ako vladaju laži/Danas nije pravi dan za rasulo/Neće vas poniziti, progutat će vas u cjelini/Progutat će vas u cjelini…“), a na nju se odmah nadovezuje brža „Understand“ gdje se ponovno Andy grleno ljuti i razrađuje ranije načetu temu („Samo sam htio razumjeti, ali nemam razloga zašto/Teško je pretvarati se/A sada čekamo zacjeljivanje rana…/Ovo je stvarni život, samo sam bio iskren…“). U nastavku možemo čuti obradu starije pjesme grupe Dead Kennedys „California über Alles“, koja je u njihovoj izvedbi izgubila stari prizvuk punka, ali je aranžerski modernija i dobila na žestini. „Last Days Under the Sun“ mi je ponovno nekako u stilu Prodigyja. Album koji je vjerojatno zamišljen kao cijela pripovijest zaključuje „The Other“, laganica koja atmosferom i vokalom ponovno pomalo podsjeća na Christian Death. Ipak, neovisno o tome glazbeno i lirski gledano predstavlja svakako najjači trenutak albuma, njegov zaključak i podvučenu crtu.  

U proširenom, dvostrukom cd-izdanju, po sad već uhodanom obrascu ove grupe, drugi disk sadrži remixove pjesama koje možemo čuti na prvom disku i nije za ljubitelje čvršćeg metal zvuka. Vjerojatno je predviđen da se vrti na radio-postajama, na partijima ili u klubovima. Naravno, ukoliko ste više za tu varijantu, slobodno ga odslušajte.

Inače, „One Fire“, najnoviji album Combichrista svakako neće razočarati obožavatelje ove grupe. Dapače, album nije nezanimljiv: što ga se više sluša, više sjeda u uho, ali jednostavno mi se čini da nije u rangu s ranijim uspješnicama ove grupe (primjerice „Today We Are All Demons“ ili „Making Monsters“). Kako god, uskoro ćemo ga imati priliku barem djelomično poslušati na njihovu koncertu u Močvari 13. srpnja 2019.

Ivan Dukić

Hits 240

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42