Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 2018
Format Albumi
Vrsta Pop / Rock / Rhythm & Blues
Dodano Ponedjeljak, 29 Listopad 2018
Žanr Pop-Rock
Length 47:14
Broj diskova 1
Edition date Listopad 2018
Država Velika Britanija
Etiketa Concord Records
Edition details Datum objave: 12. listopada 2018.
Tags Elvis Costello

Review

Tko kaže da Elvis nije živ?

Ovaj se Elvis doduše odaziva na svoje pravo ime i prezime, Declan Patrick MacManus i nikakve fizičke i umjetničke poveznice nema sa Kraljem, što mu i nije neki nedostatak. Ovo je u njegovoj, preko četrdeset godina dugoj glazbenoj karijeri tridesetprvi studijski album, ne računajući albume u živo i razne kompilacije, a izdan je 12. listopada ove godine. Elvis, očito plodonosan autor poznat je i kao producent grupama Madness i The Pogues (album „Rum, Sodomy and the Lash“).

Sve je počelo s prvim albumom „My Aim Is True“. Snimljen je kroz svega četverosatni session i dobar je dokaz kako se u tako kratkom vremenu može napraviti klasik s kojeg svakako treba izdvojiti baladu „Alison“ čije su neke od riječi uzete za sam naslov albuma, te „Mystery Dance“ koju kao da je potpisao Jerry Lee Lewis. Na albumu dominira Elvisova prepoznatljiva autorska komponenta koja se u raznim oblicima, nekad manje, nekad više protezala kroz njegovu karijeru.

Unatoč dobrim recenzijama prvijenca uspjeh je stigao singlom „Watching the Detectives“ obojenim reggae/ska bojama.  

Trećim albumom „Armed Forces“ (smatranim jednim od stožernih albuma New Wavea) etablirao se kao punokrvan autor mainstreama u skladbama „Accidents Will Happen“, „Oliver's Army“.  

Elvis Costello je jedan od onih autora koji voli „šarati“ glazbenim stilovima, početak u punku (album „This Year's Model“), snimanje albuma u srcu country scene, Nashvilleu (album „Almost Blue“), hommage soulu, R&B (album „Get Happy“), dogmatski pristup Abbainom popu, mainstreamu ponekad ekološki zeleno obojenim, ujedno i grubim (album „Imperial Bedroom“), garažni rock u epizodama na albumu „Blood and Chocolate“…

Generalni zajednički nazivnik koji se skoro konstantno provlači kroz njegova djela je sposobnost finog slaganja akorda u prepoznatljive melodije koje ne ostavljaju mjesta sivoj zoni, naime ili su bijele ili crne kao uostalom i njegova lirika, pa tko voli neka izvoli.

Na ovom albumu prate ga njegovi Impostersi u sastavu: Pete Thomas na bubnjevima, kojeg Tom Waits smatra jednim od najboljih živućih bubnjara; Davey Faragher na basu i Steve Nieve na klavijaturama (nekadašnji član grupe Madness), odreda stari prijatelji i suradnici.

Album je nastao nakon dekade neaktivnosti i obećanja da više neće snimati, ujedno može biti i razočaravajuće iznenađenje za njegove vjerne fanove koji su u njegovim prijašnjim radovima uvijek prepoznavali njegov rock'n'roll pedigre.

Zašto?

Iz jednostavnog razloga što se na ovom uratku ipak izgubio, ili bolje rečeno zametnuo taj naboj. Prevladavaju zvukovi klavira (utjecaj Burta Bacharacha, koji je surađivao na dvije kompozicije „Photographs Can Lie“ i „Don't Look Now“ te žičanih instrumenata koji uz ženske back vokale koji podsjećaju na Motown zvuk, daju notu mekoće, opuštenosti, ali ujedno i iskrenosti autora koji je očito negdje usput ostavio svoju poslovičnu srdžbu. Svirka je nepretenciozna, direktna, naizgled jednostavna (a takve su u pravilu kvalitetne), bez studijskih trikova i pomagala. Ovo je sasvim decentan uradak proizašao iz prebogatog iskustva autora , uradak koji se sigurno neće naći u katalogu aktualnih glazbenih trendova, ali koga briga. Elvis potvrđuje svoju sposobnost pisanja tečnih i pamtljivih melodijskih linija kojih je na ovom albumu 16, nešto kao i na zadnjem Sir Paulovom albumu , s tim da je ovaj zanimljiviji, nije tako monoton, aranžerski je bogatiji.

Ovo su kompozicije koje će bez dileme imati svoje radijske i ostale promocije i koje obilježavaju cjelokupnu atmosferu albuma: već uvodna „Under Lime“ kao planinarska markacija naglašava kojim kanalima će teći Elvisova svježa glazbena krv, klavir (makar meni) odaje atmosferu jednog Billy Joela što se nikada ne smije podcijeniti. Ukratko pjesma sa potencijalom, savršeno dozirana i aranžirana.

Suradnja sa Carole King rezultirala je sa jednom od nezaobilaznih trenutaka ovog albuma, prekrasna „Burn't Sugar Is So Bitter“ u početku daje malo na Bowieja, s kasnijim prelaskom na opus Steely Dan, savršena evokacija na neka drugačija, ujedno i bolja glazbena vremena.

Atmosfera sa „Stripping Paper“ asocira na zlatno doba rocka, konkretno u milisekundama na „Strawberry Fields Forever“. Utjecaj Beatlesa nadalje je izražen kroz orkestraciju, a dendijevsku atmosferu jedinstvenih Kinksa možemo pronaći na „I Let the Sun Go Down“.

Philly soul zvuk uvijek rado slušan, zastupljen u svom reprezentativnom obliku nalazi se na arhaičnoj, „Suspect My Tears“, pomalo sladunjavoj, koja ipak nije puki copycat tog stila.

Album je zaista konzistentan od korice do korice, Elvis je vješto izbjegao ne rijetku kompozitorsku situaciju malo bih pišio- malo bih kakio. Nije on ni slučajno suicidalan znajući dobro kakav materijal prezentira u glazbenom svijetu kojim caruju steroidi, svjesno poručujući ljubiteljima dobre glazbe: Look now na moj novi album.

Ako se upitate što se događa kada se stari rockeri povampire, onda je odgovor upravo ispred vas, ovakav album prepun odličnih kompozicija, diskretno i kvalitetno odsviran, produciran i aranžiran, u nijednom slučaju nije lako stvoriti, pa ga zato treba slušati s pažnjom i guštom.

Na kraju samo treba konstatirati da bi Elvisa trebalo „uhvatiti“ na nekom koncertu, u nekom intimnijem prostoru zbog ostvarenja što boljeg doživljavanja ovog zaista dobrog albuma. I to što prije.

Đorđe Škarica

Hits 178
National Ransom « National Ransom Elvis Costello Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42