A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Games For May | 0:32 | ||||
2 | Day Off | 3:11 | ||||
3 | Long Summer Short | 4:42 | ||||
4 | Jenny From Upstairs | 3:37 | ||||
5 | One More | 4:28 | ||||
6 | Spend The Winter Here | 5:37 | ||||
7 | It Was Better In The Days Of Cassette | 3:25 | ||||
8 | Chasing Sunsets | 5:16 | ||||
9 | Memphis | 4:32 | ||||
10 | Waiting For My Favorite Song | 4:05 | ||||
11 | Your Front Door | 3:13 | ||||
12 | Summer's Gone | 4:14 |
Kako prva asocijacija zna zavarati, pročitaš ime autora i automatski pomisliš na vruće i zarazne brazilske ritmove možda pomiješane s onim afričkim, s eventualnim dodatkom funka, kada ono dovraga – Kensigton Lima je Josip Radić, naše gore list. Domaći autor, meni do sada apsolutno nepoznat otvara širom vrata radoznalosti čija cijena, kao i cijena ljubavi može često biti pretjerano visoka.
Pa kako s tom cijenom nosi Josip, rečeni Kensigton Lima (basist grupe Buđenje) i kojim glazbenim bespućima korača?
Prvo, drugo ili treće slušanje zastupljenog materijala nepogrešivo vraća misli i sjećanja na one pionirske staze sa samih početaka stvaranja rock 'n rolla, vrijeme kada je, kako se kaže „Bog hodao po svijetu“. A poznato je da je u tom razdoblju jedna od najvažnijih uloga, očito ne slučajno, bila dodijeljena četvorci iz Liverpoola.
Josip svoju opčinjenost Beatlesima ne pokušava sakriti ili prekriti nekakvim hibridima, zvukovi i atmosfera jedne "Penny Lane" naprosto iskaču iz svake odsvirane i otpjevane note u kompoziciji "Day Off", punokrvnom hommageu melodijskoj snazi koju su Beatlesi, može se slobodno kazati, patentirali. Pa tako nije ništa čudno da u istoj s ponosom izgovara naslov zasigurno najboljeg singla svih vremena ("Penny Lane / Strawberry Fields Forever"), a nije preskočeno i ono beatlesovsko pa-papa-pa. Kao da je otkrivena njihova izgubljena kompozicija, prava retro emulacija, svaka čast.
Ima tu i „ukradenog“ višeglasja Beach Boysa (što i nije baš teško imitirati) u pitomoj „Summer's Gone“ ili u kratkoj otvarajućoj „Games Of May“, ugodnog i neopterećenog krstarenja u „One More“ prepunoj country obilježja (odličan, reprezentativan za taj stil, vokalni duel s Lovorkom Sršen, boldan optimističnom steel gitarom Vedrana Baotića) na koju trebaš staviti sunčane naočale, obući kaubojske čizme, natočiti piće i jednostavno guštati.
Za dobar pop zvuk treba ostvariti „samo“ tri osnovna postulata: harmoniju, harmoniju i harmoniju. Josipove harmonijske boje, ruku na srce, nije da nisu do sada viđene, ali su zato spretno potcrtane snažnom produkcijom, odličnom svirkom i sasvim primjerenom preciznošću ostvarenim u studijskim uvjetima, prepune su mekoće, umjerene slatkoće („Chasing Sunsets“), ujedno i potrebne žestine u „Jenny From Upstairs“ s dobro ukomponiranim solom na saksofonu, i flojdovski obojene „Spend The Winter Here“. A da je Josip rado slušao Status Quo dokazuje urnebesna „It Was Better In The Days Of Cassete“ zaista indikativnog imena i sadržaja.
Raskošno uvjerljiva kako instrumentalno, tako i vokalno „Memhis“ mogla bi se lakoćom pronaći u katalogu jednih CSN&Y, dok bi „Your Front Door“ zbog pastoralnih zvukova frule/flaute s lakoćom mogli potpisati Incredible String Band.
Josip nije otkrio magičnu formulu pisanja nezaboravnih pjesama, iako se za arhitekturu njegovih pjesama može kazati: bolje isporučiti samo jednu notu s ispravnim stavom , nego 60 nota bez stava. U slučaju Josipa Radića nalazimo i više od 60 nota sa stavom, što nedvojbeno pokazuje njegov instinkt za komercijalnost (bez negativnih konotacija), što, ponavljam, nikada nije i neće biti lak zadatak. Ili jednostavnije kazano Josip je čuo sve što vrijedi i sve je to upotrijebio na način da te s lakoćom zaista zarazi predivnim pjesmama smještenim između korica ovog sjajnog, optimističnog albuma, rijetkog za domaće prilike.
Tako posijano kvalitetno sjeme dokazalo je da prošlost ima svoj život, a njezina inkarnacija su u ovom slučaju njegove pjesme koje je stvorio uz pomoć šarene ekipe: vokala Lovorke Sršen, steel gitare Vedrana Baotića, gitare Davora Capkovića, Danijela Kadijevića, Vedrana Križana na klavijaturama, inače člana Fiumensa (a bili su tu prisutni i Neno Belan i Aljoša Šerić).
Upravo iz činjenice da Kensigton Lima nije bend, već projekt može se opravdano postaviti pitanje koliko se neizvjesnosti krije eventualnim u živim nastupima, ako do njih uopće i dođe.
Epilog ove recenzije sasvim sigurno neće potvrditi da je Josip Radić originalan autor koji nikoga ne oponaša niti onaj koga nitko ne može oponašati. Bez obzira na te činjenice, ovaj priljepčiv i ugodan album možda neće proći bez opasnosti koju može generirati kritika koja najprije kloroformira, a zatim operira. Za sada to nije slučaj, stoga ekipa samo naprijed uz želju da se u budućnosti prevaziđe ili bolje rečeno proširi osnovni model čije bi daljnje iskorištavanje bilo kontraproduktivno.
Japanska poslovica kaže: „Onome što je bilo lani, smije se i vrana“. Siguran sam da onome tko se bude smijao vraćanju Kensigtona Lime u glazbenu prošlost nisu sve ovce na broju.
Đorđe Škarica
Kensington Lima Albumi Kronologija | Southbound » |