Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

cohen collage

Danas se navršava već druga godina otkako nas je u tijelu napustio Leonard Cohen, pjesnik i pjevač, umjetnik i redovnik, anatom čežnje u okvirima pjesničke i uglazbljene riječi, što je tužna koliko i pogodna prigoda za osvrt na njegovo glazbeno stvaralaštvo. Donosimo tako podsjetnik na sve njegove studijske albume – na žalost, samo četrnaest, ali možda baš zato bez uistinu lošeg mjesta – koje je Toni Matošin za ovu prigodu poredao – naravno, subjektivno – od najslabijeg prema najboljem.
Uživajte u čitanju, možda i sastavljanju nekih svojih lista, ali prije svega – u glazbi!

14 DearHeather resize

DEAR HEATHER (2004.)

Ton(alitet)om gotovo izravni nastavak svoga prethodnika, "Ten New Songs", ovaj album potvrđuje svoga potpisnika kao godinama obremenjenog, ali istim godinama i nahranjenog, obogaćenog "mudroga barbu", pjesnika posve produbljena glasa koji svoje male mudrosti gotovo bezgrješno pretače u dojmljive pjesničke slike. Zbirka je to daleko od savršene, daleko čak od uistinu smislene cjeline, ali ipak predstavlja svoga potpisnika u njegovom present tenseu, puna posveta i dodirišta s prošlošću te prožeta pomirbenošću kad su u pitanju Bog i smrtnost.

13 TenNew resize

TEN NEW SONGS (2001.)

Kao i većina Cohenova rukopisa, u pitanju je svojevrsna ispovijest, no ono što "Ten New Songs" guši cjelokupna je "ambalaža". Da, možemo to gledati blagonaklono pa u arhaično sintetiziranom glazbenom minimalizmu tražiti baš pravi ton za stihove ostarjela "ženskara", "izdajnika" i "zlatoglasnog tvog čovjeka", ali to bi bilo poput traženja najjednostavnijeg rješenja ili puta. "Ten New Songs" krije – i naglasak na krije – izniman pjesnički žar hranjen bogatim svjetovnim koliko i samostanskim iskustvom, sadrži pjesme kakve odlično balansiraju krhkost i golu snagu svojih stihova, ali u završnom paketu isporučuje prije svega mlitavu glazbu izvan svoga vremena, ali i izvan okvira svevremenosti.

12 Future resize

THE FUTURE (1992.)

Posrijedi je, kad se podvuče crta, pomalo neujednačen album, zbirka novih bitnih pjesama, da, ali kojima su ovaj put pridružene nedorasle suputnice, što u konačnici, kad pribrojimo sve manje dojmljivu glazbenu tapiseriju, baca sjenu na potencijal kojim cijeli album zrači. Da, ogledni je to primjer zrelog Cohena (ako kod ovako snažnog autora uopće možemo govoriti o zrelosti ili nezrelosti – to neka bude na moju dušu), introvertnog židova i budističkog redovnika, pedantnog pjesnika i neurednog mislioca, glazbenika koji je prvenstveno pjesnik i pjesnika koji je prvenstveno glazbenik. Ogledni primjer sa svim vrlinama i manama. Sve u duhu tog traženja značenja svake pjesme, svakog stiha, kao trajne zagonetke i za samoga autora. Najljubazniji i najnježniji "uzmi ili ostavi" kojem smo mogli svjedočiti u svijetu popularne glazbe.

11 PopularProblems resize

POPULAR PROBLEMS (2014.)

"Popular Problems" nije, kako bi naslov možda sugerirao, novi "The Future", novi osvrt na veliko globalno društveno-političko-ideološko bojište s malog, privatnog pjesničkog olimpa, već jednostavno album izdan dva dana poslije autorova osamdesetog rođendana. Glazbeno savršeno nebitan, zanatski gotovo osrednji, opušten kao da pjeva u posve fikcionalnoj prozi i lagan baš kao da teži upravo tih tek malo više od pola sata, ali natopljen jednim unikatnim pjesničkim iskustvom braka s misterijem, poput spužve što je upila svu skupljenu mudrost jednog mikrokozmosa, u svoj svojoj nesavršenosti i stalnoj nedorečenosti.

10 Various resize

VARIOUS POSITIONS (1984.)

"Various Positions" je dosta izmučen katastrofalnim glazbenim rješenjima, donekle ublaženim odmjerenom produkcijom i sigurnom vokalnom izvedbom, a na trenutke i pada u kvaliteti i koncentraciji, osobito u drugom dijelu s pjesmama poput "The Captain" i "Heart with No Companion", ali uza sve to, kad ga slušate tako da ga uistinu slušate, ne samo glas ili glazbu već i njihov odjek, zavuče vam se pod površinu, pod kožu, u prostore koje nastanjuje duh, i tamo vam postavlja pitanja, traži odaziv, vašu vlastitu definiciju milosrđa i poniznosti. Da, tu je glazbeno Cohen skrenuo u niže sfere, da ih tako banalno nazovem u vlastitoj nespretnosti, ali on je oduvijek i bio prvenstveno meštar od riječi. Tragač, arheolog Čežnje, istodobno skromni putnik i oholi poeta, vagabundo i kalkulant. Na "Various Positions" svjesno je i namjenski dotaknuo same bridove svoje ljudske samoće i shvatio – da ondje nije sam.

09 Old ideas resize

OLD IDEAS (2012.)

Od uvodne samoironične ispovijedi "Going Home" do završne a kraju opiruće "Different Sides", u ovoj zbirci dobivamo Leonarda Cohena u snazi pune stvaralačke zrelosti, po vlastitim riječima, konačno spremnog i dostojnog da pjeva blues. Sada napokon zvukom bliži Dylanu, ako ne i fokusiranijoj varijanti Waitsa, nego komornoj konfekciji kakva je sakatila praktički sve njegove albume od osamdesetih naovamo, Cohen djeluje svježije i više glazbeno ambiciozno, možda i Bogu bliže, što je ono što toliko ponizno traži praktički otkako je uzeo mikrofon u ruke. "Crazy to Love You", primjerice, i već spomenuta "Show Me the Place" na to jasno ukazuju, baš kao i neodoljiva, duboka ljepota "Come Healing"; iako su na istoj liniji bile i "The Land of Plenty" ili "A Thousand Kisses Deep" s "Ten New Songs", sada je napokon skinuta bespotrebna zagasitost koja se nenamjerno, pjesmama i albumima unatrag, lijepila uz Cohenov rad. Da, čežnja je možda ta koja je skinula maske, a stranputice su razotkrivene u svojoj ispraznoj zavodljivosti.

08 DeathOf resize

DEATH OF A LADIES' MAN (1977.)

Za dobru umjetnost, pa tako i za dobru glazbu, kaotične okolnosti nastajanja nisu nužno otegotna okolnost, kao što to nije automatski ni prednost, kako neki "romantičari" vole zamišljati. Kao što je Cohen elegantni vladar pisane, ali i pjevane riječi te kao kreativac nevjerojatno snažan spoj divlje unutarnje energije i perfekcionističke radne prakse i estetike, tako je i Phil Spector istinski ludi genij popularne glazbe, čovjek sposoban svoj "zvučni zid" puniti teškim materijalima unedogled i krojiti nedostižne fuzije pompoznosti i čiste jednostavnosti, nešto što je od "Be My Baby" ili "Save the Last Dance for Me" načinilo bezgrješne klasike. Kad je taj oružju i opijatima gotovo koliko i svom egu sklon meštar napunio studio hordom glazbenika da bi uglazbio pjesme čovjeka koji donedavno za iste nije htio ni minimum bubnjeva ili orkestracija, sve se činilo kao spajanje nespojivog, kao sudar posve suprotnih koncepcija. Da je Spector pokazao više demokratičnosti, odnosno, prepustio Cohenu makar "vlast" nad vokalima i bar minimum uvida u stvaranje glazbene tapiserije, stvari su mogle sasvim lako završiti mnogo bolje. Mnogo bolje od ovog – vrlo dobrog! Da, vrijeme se pokazalo blagonaklono jednom od "najozloglašenijih" Cohenovih albuma.

07 RecentSongs resize

RECENT SONGS (1979.)

Album koji je bio namjerni odmak od svega što je donijela i značila suradnja s ekscentričnim producentom Philom Spectorom na albumu "Death of a Ladies' Man", projekt koji je trebao vratiti dite materi, koji i baš zato nosi ovako jednostavan naslov te nastavlja niz započet s prvim albumima, donio je i zreliji – ne nužno i bolji – materijal, a svi sastojci stopili su se u zbirci koja ne može "uletjeti" na prvu, asortiman pjesama koje se ne oslanjaju na snagu melodije ili napadnu zavodljivost svojih rima, već na svoj krvotok, na ono što teče ispod površine i traži puni slušateljski angažman. "Recent Songs" je dao neke priloge anatologiji Cohenove glazbe, ali i to su igrači iz druge postave, kao "The Gypsy's Wife" i "Came So Far for Beauty". Nema, dakle, brzih recepata i lakih uleta; najveća vrijednost skriva se u uglazbljenom savršenstvu njegova pjesništva, u pjesmama poput "The Window" i "The Traitor", ali i u sugestivnoj cjelini čija se uglađenost i čistoća notnog pisma doima poput vješto satkanog kostima za još jednu "staru ceremoniju".

06 NewSkin resize

NEW SKIN FOR THE OLD CEREMONY (1974.)

Nakon svojevrsnog duhovnog pražnjenja na maestralnom koliko i krvavom "Songs of Love and Hate", Cohen je na "New Skin for the Old Ceremony" zaista ponovno bio na nekoj vrsti početka. Sumnje u svoje pjevačke sposobnosti i općenito karijeru kao glazbenika nisu jenjavale, ali su se presložile uslijed sve većeg zanimanja za zen. Ne okrečući ipak leđa svojoj židovskoj kulturi, a ni trajnoj fascinaciji kršćanstvom, Cohen je prostro teren za stare opsesije kao novo bojište. Odatle "ratne" figure poput neuravnotežene crtice "Field Commander Cohen" (možda najslabija pjesma na albumu) ili robusne "There is a War", koju više potpiruje tadašnji vrlo turbulentan odnos s petnaest godina mlađom Suzanne Elrod nego sve što je uspio sukobiti u gustim stihovima, od bogatih i siromašnih, lijevih i desnih, crnih i bijelih do naprosto onih koji "kažu da postoji rat i onih koji kažu da ga nema". Usprkos mahom vrlo sentimentalnom tonu i Cohenova glasa i samog albuma, upravo su erupcije obilježile koru koja ga prekriva.

05 songs from a room resize

SONGS FROM A ROOM (1969.)

Ono što ovdje u konačnici ostaje ugođaj je performansa umjetnika nesigurna u način, ali uporna u iznošenju svoje poezije i glazbe na svjetlo dana. Njegov krhki, a opet u svom pozivu sigurni vokal te specifično sviranje gitare bliže klasičnoj nego rock glazbi vode vas za ruku u sama otajstva Pjesme, kakve god i koliko god duboke ili plitke bile. Jednom iznesene iz sobe, "Songs from a Room" svjedoče izmučen stvaralački duh, trajno raspet između blagodati svoga svagdana i romantične želje za bijegom u minula vremena, između tjelesnog i duhovnog, između sladostrašća i žrtve. Ostat će to trajne Cohenove preokupacije i izvorišta depresije koliko i kreativnih erupcija. Na svom drugom albumu nije toliko postavio nove standarde koliko je samog sebe učvrstio u namjeri da ustraje – pjevati, da, koliko god mu tehniku osporavali, ali i plakati svoje stihove kao suze. Iz sobe do nebesa.

04 darker resize

YOU WANT IT DARKER (2016.)

"Hineni, hineni... Spreman sam, Gospodine moj", recitira Leonard Cohen u uvodnoj, naslovnoj pjesmi svoga četrnaestog, pokazat će se i posljednjeg albuma, što je u svjetlu izjave kako je pomiren s tim da bi uskoro mogao napustiti ovaj svijet zazvučalo kao oproštaj i kao tematska okosnica nove zbirke pjesama. Ali nije (samo) zato "You Want It Darker" neočekivano Cohenovo pozno remek-djelo, nije to obraćanje Stvoritelju riječju kojom su Mu se u ključnim starozavjetnim trenutcima obraćali Abraham i Mojsije, ta "objava spremnosti bez obzira na rezultat", kako je sam maestro opisuje, samo po sebi ono što izdiže ovaj album iznad niza prethodnika. Ovdje smo jednostavno, uz sav transcendentalni poriv i žudnju, dobili – izvanredne pjesme! Ispravak, "izvanrednije" nego inače zadnjih godina, odnosno, albuma. Kad je vrlo brzo po objavi albuma Cohen uistinu napustio ovaj svijet i došao pred lice Gospodnje, "You Want It Darker" ostao je kao izniman epilog, pomirbena točka na dugom, nemirnom stvaralačkom putu.

03 YourMan resize

I'M YOUR MAN (1988.)

Bitne pjesme. Tako ih je jednom prigodom nazvao Tom Waits i, na sebi svojstven način, tek tim jednim, sasvim običnim pridjevom rekao mnogo. Bitne pjesme. Osmi studijski album Leonarda Cohena, prvi snimljen nakon (re)definiranja poniznosti s "Various Positions", uistinu je zbirka bitnih pjesama. "I'm Your Man" tako i danas, tri desetljeća nakon svoga nastanka, nije samo preslik naziva jedne od pjesama, već i nešto poput poruke, garancije da se taj "zlatni glas" baš tu negdje formirao u svojoj zrelosti i dalekosežnosti, postigavši i razmjeran komercijalni uspjeh i otvorene simpatije cijele nove generacije glazbenika i njihove publike.

02 songs of leonard cohen resize

SONGS OF LEONARD COHEN (1967.)

Sa "Songs of Leonard Cohen" postavljen je obrazac: Cohen će nastaviti pisati iste pjesme, ali svaka nova nosit će nove trenutke, novo znanje, nove anomalije, novog čovjeka u mijenama istog talenta. On sam bio je svjestan kako pjesnik cijeloga života piše jedne te iste dvije ili tri pjesme; razliku čini ono što svaka od tih "istih" donosi novoga, a u ovom slučaju dobili smo pola stoljeća stalno evoluirajuće egoistične patnje s prihvaćenim kaznama, blasfemične duhovnosti s pokrićem u iskrenosti i trajne opsesije tjelesnim, kao i borbom protiv tih istih slabosti, pedantno posloženo koliko i prljavo rublje možda najvećeg pjesnika kojeg je popularna glazba udomila. Ljepšu polazišnu točku – sa svim svojim ishodištima u prethodnom pjesničkom radu i u ljepljivim stranicama romana "Omiljena igra" i "Divni gubitnici" – ne možemo ni poželjeti, makar s ovim vaučerima "putovali slijepi". Od nekih odbacivan kao ne baš najspretniji spoj glazbe i riječi, Cohenov prvijenac zapravo, prepustite li mu se u maniri plovidbe nezaboravne "Suzanne", potražite li mu rukavce u dužem, strpljivom i dobrohotnom potezu od "gospe od luke" preko njujorških "priča s ulice" do ledene oluje opjevane završnim vriskom, pruža nezaboravno putovanje, sat iz, 'ajmo ponoviti, anatomije čežnje.

01 songsofloveandhate resize

SONGS OF LOVE AND HATE (1971.)

Sniman u vrijeme kad je Cohen tonuo sve dublje u depresiju, "Songs of Love and Hate" svakom svojom porom oslikava upravo to stanje duha svoga potpisnika. Da, ni prethodna dva albuma nisu baš krasile pjesme koje biste pjevali i skakutali držeći se za ručice, ali treći Cohenov album posjeduje, uz melankoličan i opor ton, prijeteću notu gorčine, čak žestine, režanja svojstvenijeg nekom underground-artistu nego ovom pjesniku s gitarom. Već i sam naslov kao konjunkcija oprečnih a jezivo bliskih pojmova ljubavi i mržnje sugerira rascjep u samom tkivu poetike autora čiji se rad od početka odlikovao minucioznošću koliko i hipersenzibilnošću. Bila je to jedna od nekoliko točaka koje je Leonard Cohen nazivao ili mogao nazivati dnom. "I ja sam čeznem za ljubavlju i svjetlom, ali moraju li mi doći tako okrutne i tako svijetle?", kaže u epilogu "Joan of Arc" i samoga sebe podučava kamo usmjeriti pogled sa svakog novog dna. Nitko nikome ne obećava lak put niti je užitak sam po sebi ikakva vrlina; Cohenov treći album sastrugao je tintu baš s takvih gusto naškrabanih stranica i zato i nakon gotovo pola stoljeća odašilje trnce kao možda nijedan mu drugi album.