Četvrtak na Metaldaysu na maloj bini otvara španjolski death/epic/folk metal Drakum, slijede Skelfir, Torture Pit, Sapiency, sve do hrvatskog Incitera koji je dobio jako lijepu satnicu 17:50-18:25. Bilo mi je drago vidjeti sunarodnjake u publici kako podržavaju naš bend, a još mi je draže bilo što se Inciter pokazao u jako dobrom izdanju. Zatraženi circle pit su dobili gotovo odmah, a da su još malo više animirali publiku, tko zna...
Glavnu binu od najranijih sati su zauzeli Darkfall, Alpha Tiger, In Solitude, ali mi je prvi pažnju privukao Kadavar s bubnjevima koje su za razliku od ostalih bendova izvukli naprijed i stavili u prvi plan, što je bilo sasvim opravdano jer im je bubnjar više nego dobar!
Na manjoj bini je odlično popraćen Metalsteel. Nije bilo važno je li se radilo o njihovim pjesmama ili „ukradenima“ od Deep Purplea, raspoloženje kako na bini, kako u publici je bilo odlično. U isto vrijeme na glavnoj bini žario je i palio Prong, a nakon njih nastupio je finski Moonsorrow sa svojim mračnjačkim, misterioznim i dugim pjesmama. Dozi misterije svakako su u prilog išli i tekstovi na finskom jeziku. Djelomično im se svirka poklapala s Benighted, a djelomično s dvojkom iz Inquisitiona, nečim definitivno najgorim što sam do sada vidjela.
Naravno, najisčekivaniji bend večeri bio je Megadeth. Od teškokarakternog Davea Mustainea se nikad ne zna što očekivati, ali ovaj put je za divno čudo čovjek očito bio dobro raspoložen i komunikativan. Održao je govoranciju o zlim ženama i kako ima nešto privlačno u njima. Zamolio je žene da vrište i nakon ženskih vriskova zaključio je da više neće imati djece. A potom je „She Wolf“ posvetio ženama. Čak je na kraju koncerta izgledao iskreno dirnut atmosferom i publikom. Ostao je sam na stageu, zahvaljivao... Neobičan prizor! Set im je bio fenomenalan kao i zvuk. I nebo se smilovalo!
Megadeth set-lista:
Hangar 18
Wake up Dead
In My Darkest Hour
Skin o'My Teeth
Sweating Bullets
Dawn Patrol
Poison Was the Cure
Tornado of Souls
Trust
A Toute le Monde
Public Enemy No.1
She Wolf
Kingmaker
Cold Sweat
Set the World a Fire
Symphony of Destruction
Peace Sells
Holy Wars
Program na manjoj bini završio je Riot. Zadnji dan festivala se odvijao nekako depresivno, barem što se glavnog stagea tiče. Cruel Humanity još kako-tako, ali kada je krenuo Soen, pa Ghost Brigade pa My Dying Bride... Depresija na vrhuncu! Kultni My Dying Bride je privukao dosta publike i pogled na nju mi je govorio da ljudi istinski uživaju, ali je meni je ostala fraza da je „petak dan za metak“. S nestrpljenjem sam očekivala Heaven Shall Burn da dignu atmosferu i istjeraju depresiju ispred glavnog stagea. Očekivano su napravili ludnicu, a i vatrice su gorjele ispred njih na bini. S vatrama i razno raznim ludorijama na bini nastavio je i headliner Sabaton. Jedino što mi se od Sabatona svidjelo je bio intro od Europea, „The Final Countdown“. Sve ostalo mi je hrpa neukusa i kiča, počevši od imitacije tenka koji su stavili na binu. Ne znam kakve bi reakcije izazvali da takvu scenografiju postave trenutno u Ukrajini. U tajnu njihovim poskočica također nisam uspjela proniknuti, a čime su dobili mnoštvo ljudi koje ih prati, gleda, skače s njima, koje ih štuje i zbog kojih su uspješni kao što jesu očito neću nikada. Meni su i dalje Nightwish s muškim vokalom i bend s jako neukusnim tekstovima i asocijacijama na rat.
Manju binu zadnji dan prvi su zauzeli su Lord Shades, zatim Weeping Silence, Brute, Chain of Dogs, Dead Territory, Condemnatio Cristi, Zanthropya Ex. Leng Tch'e i Suffocation su napravili totalnu suprotnost od onoga što se odvijalo na glavnom stageu. Ovdje se nije tugovalo, ovdje se je razbijalo, ulazilo u publiku, dodavalo mikrofon, letjelo je sve i svašta. Tu sam pronašla pravi antidepresiv. I na šanku, u koktelima. Dok je muškarcima važno pivo i cijene piva, ja ću napomenuti da su kokteli na festivalu odlični. Istina da za hrvatske uvjete nisu jeftini (manji je 5 eura, veći 7.5, no, tko je htio štedjeti, mogao je ostati doma ili piti u kampu). A tko je dao novac za njih, nije požalio!
Na manjoj bini festival je zaključio Tiamat. U kasne sate bilo je ugodno čuti „Brighter than the Sun“, „Children of the Underworld“, „Cain“, i vidjeti bend u ovom izdanju budući da je Johan Edlund početkom travnja ove godine zbog zdravstvenih razloga odlučio napustiti bend. Možemo se osjećati privilegiranima. I mi, a i festival, čijih je pet dana prošlo ugodno. Vidno je da festival iz godine u godinu raste, da su ponude sve veće, da se puno toga poboljšalo i da se stalno ide naprijed. K novom i još boljem festivalu iduće godine.