Ususret velikom zagrebačkom koncertu u subotu 17.9. na Šalati susrela sam se s najpoznatijim slavonskim rokerima – Opća opasnost. S pjevačem Perom Galićem smo se sjetili starih koncerata, ponekih pjesama, razgovarali o budućim planovima, a najviše o koncertu koji se sprema.
Kako sam i sama šrokica, nisam mogla odoljeti svom slavonskom dijalektu, a morala sam pitati i o tamburašima, kao i ge se pravi najbolji kulin, čvarci, kolači i ostale slavonske delikatese. Jedino sam zaboravila pitati koliko su ove godine ispekli rakije.
Pero, kako si?
Dobro, hvala ti na pitanju. Kako ti, kad ćeš u slavonske krajeve?
U petak, ali ne zbog izbora, nego u svatove pa onda na kirvaj.
Dobrodošla! To je pravi izbor – svatovi!
Apsolutno! Uvijek sam vas htjela pitati o vašem „povratničkom“ koncertu od prije šest godina u zagrebačkom Boogaloou jer me se dojmio vrlo emotivnim, kako kod publike, tako i od vas na pozornici. Kako ste vi to doživjeli?
Svaki naš nastup ima to nešto što dira, to je sigurno. U tom trenutku je čak i nekakav razgovor bio, kako Opća, nismo mi dugo bili, nas nema, mi sviramo ponovo, sve to nešto. A ono pun Boogaloo, veseli ljudi i očito je bilo da su drage volje tamo. Tako da neka nova emocija iskoči malo, što je doprinijelo da je i meni bilo draže radit to što radim.
Imala sam dojam da ste očekivali da će doći nekih sto ljudi slučajno zalutalih, kad ono...
Da, popunio se prostor za koji su rekli da je to teško, a pogotovo mi, bend – nešto kao, nema nas itd., itd., ima to sve svoje. A pun prostor ljudi koji znaju o čemu mi pričamo tako da to sigurno ostavlja traga i na nama, dobrog, pozitivnog, pa se nekad i naježimo, da mi se kosa digne na glavi koja je bila tada. Sve se potrefilo, sve je bilo kako je trebalo bit.
De mi reci, je l' ti kad sa bine vidiš je l' cure i momci štagod ofiraju na vašim koncertima?
Vidio sam da se ljube, pa valda i ofiraju jer toliko je glasno da jedno drugom moraju bit na uhu pa onda možda i neka lijepa riječ sjedne. Ne znam, ne čujem ali vidim da se druže.
Znači, spajate ljude?
Dosad jesmo! A šta ja znam šta se događa ispod kad smo na pozornici, ali vjerujem da ima i takvih situacija. Bilo je divnih pitanja, zaručivanja... ljubav je to!
Kako to da koncerte uvijek snimate u Županji?
Zato što je tamo srce. Mi polazimo iz Županje na svaki svoj put i vraćamo se u Županju rado. Ti ljudi koji su u Županji su s nama sve ove godine. Od prvog dana do danas nije prestala ta ljubav i veza Županje, Županjaca i Opće opasnosti. Zato smo to onda na taj način i realizirali i nastojimo i da se i ti ljudi vide i da znaju da su dio te cjeline. Kad smo mi to poslije gledali, izgledalo nam je stvarno impozantno za tu našu Županju, naše malo mjesto veselo.
Je li mislite još ge tamburaše voditi na koncerte ili je to samo privilegija Županje? U domu sportova ste na playback svirali „Rastaviše i nas dvoje“ i publika je bila oduševljena.
Ne planiramo mi to ništa. To su situacije u kojima jesmo i ako se dogodi da mi to možemo realizirat, to i napravimo. Iako, to je teško, to su dvije postave, pozornica... moraju biti idealni uvjeti. To je naš koncert konkretno, koji mi radimo, organiziramo, realiziramo, pa u plan stavimo i to. Kada smo negdje pozvani na koncert onda je to teško uvjetovati, ali nismo mi nešto pobornici da to tako mora bit. To se dogodilo, ispalo je jako dobro – pjesma „Rastaviše i nas dvoje“ u prvoj varijanti sa tada Zlatnim dukatima, danas Najboljim hrvatskim tamburašima da bude prihvaćena kao pjesma. Kad god je bilo moguće na pozornicu smo postavili i jedan od tamburaških sastava koji to s nama mogu iznijeti. Ali to se događa uglavnom u Županji jer tamo smo svi domaći, i tamburaši i mi, pa nam je to lakše tamo realizirati. Za ova neka druga mjesta i sredine...nisu u planu, ali ako se dogodi – dapače.
Kada sam bila u Domu sportova, neki su momci na tu pjesmu kleknuli i kerili se.
To je ono što ja volim reći, te naše pjesme su ono što mi jesmo. Ta pjesma ima to nešto svoje što je publiku pogodilo, da neki kleče kad dođe do toga. To su emocije koje oni u tom trenutku iznose iz sebe zbog nečega a to je ta pjesma. Super mi je to čuti!
Jeste li imali ikad suradnju sa županjkom Indirom?
Nismo dosad imali. To mi je možda sad u ovom trenutku, neću reći nespojivo, ali nije došlo do nekih susreta da mi na taj način pričamo o tome. Možda bi trebala neka pjesma ići na tom tragu da bi se neka kompozicija „sudarila“. Ali dapače, rado. Indira je naša frendica iz škole, znamo se jako dobro i svih ovih godina i dalje smo dobri, tako da ne stoji opcija da se neće dogoditi.
Jesi kad čuo za izraz šrokica, znaš li što je to?
Pojma nemam! Reci mi.
Osmislila ga je Lucija Ivšić iz Punčki. Šrokica je šokica-rokerica. Meni je genijalan!
Aaaa, mog'o sam naslutiti ali nisam povezao odmah.
Trebali bi onda napraviti neki festival Šrockadija...
Sve je moguće. Pazi, tambura je rock'n'roll sigurno. Tambura je živi instrument, akustični i po meni je rock'n'roll, ništa drugo. To je 5, 6, 7 ljudi na pozornici koji nastupaju na taj način. To je rock'n'roll u drugom obliku.
Proputovao si Hrvatsku s Općom, de mi molim reci ge su najbolje kobasice, kulin, šunka, pršut, čvarci?
Najbolje je kod kuće. Svi se trude i rade to najbolje, ali najslađe je kod kuće. Nakon svih tih putovanja dođem kući i onda mi je ta slanina, kobasica, čvarak najdraže. Nisu nas pobijedili s tim delicijama. Ali da smo upoznali razne krajeve i njihove delicije – jesmo. Uglavnom smo se ugodno iznenadili. Ali pogledaj nas na što ličimo, pa to je očito da jedemo sve po redu.
Koja ti je najbolje forma (vrsta) kolača?
Volim pojest slatko, volim kolač, ali koji mi je najbolji ne znam baš. Kad je slatko, slatko je sve, pa je dobro. Sad će moja draga supruga čitat pa će se ljutiti jer ona voli meni napraviti kolač. Ne smijemo više puno šećera konzumirati, pa to izbjegavamo, ali orah je uvijek dobrodošao, nema govora, hoćeš u kolač, hoćeš u rakiju!
Rekla mi je kolegica s posla da ti moram reći da odlično izgledaš s novom frizurom. Otkud ideja za novom frizurom?
Pozdravi kolegicu i zahvali joj se na lijepim riječima. A nema šta otkud ideja, to su škare i to je frizerka pa onda ona to uredi jer je to njen zanat. Bila je to samo odluka da li to sve „smaknut“ s glave. Duga kosa je dugo bila na glavi, ne mogu reći da mi je krivo, dapače, ugodno me iznenadilo kad sam se pogledo u ogledalo, prepoznao sam se, pa je to jako bitno, nisam si bio stran.
Tvoji scenski pokreti... neki ljudi studiraju glumu pa im ne ide, ti si rođen s tim?
Rođen glumac! (smijeh) Na pozornici uz to što pjevam te pjesme koje smo mi naučmili izvoditi, ja ih i osjećam kao takve i to iz mene iznjedri „to“, te moje pokrete. Ne mogu ja to analizirati zašto je ta ruka tamo, zašto ovo-ono, nemam pojma, ali to dolazi i izlazi iz mene, kao i pjevanje i sve te emocije koje si maloprije spomenula i primjetila. To u tim trenucima jednostavno dolazi do toga da uz to što pjevam moram i nešto pokazati. U cijeloj toj priči to sam generalno ja. To neko pjevanje pa ta neka gluma, ajmo je tako nazvat, to je nešto što u meni čeka na red da izađe kada je to vrijeme, a vrijeme je na pozornici kad nastupamo.
Što trenutno radi Opća opasnost?
Trenutno pripremamo ovaj koncert u Zagrebu na Šalati. Jako nam je bitan jer je samostalno, pa u Zagrebu. Očekivanja su velika, kako naša tako i od publike, organizacije jer netko će doći i tražit ovo ili ono, a neki će samo doć i uživati. I dalje smo na putu, nastupi svuda. Pripremamo i neke nove pjesme, sjedimo, razmišljamo, stalno smo u glazbi.
Što pripremate za sami koncert na Šalati?
Probat ćemo napraviti neki pregled Opće opasnosti od 1992. do sada. Nama su 24 pune, u dvadesetpetoj smo godini, a ne izgledamo uopće tako. Nema dovoljno vremena da baš sve uradimo, ali ćemo probati ljudima odsvirati ono što svakako znaju, podržavaju i što im je već pod kožom. Svirati ćemo neke pjesme koje nismo dugo svirali ni u Zagrebu a ni šire. Možda čak i neke pjesme koje uopće nismo svirali. Probati ćemo napraviti repertoar koji će ljudima biti zanimljiv, da čuju nešto što nisu čuli dugo, nešto novo, nešto staro, nešto što i nisu. A ovo drugo je sve kao i svuda, tehnika koja mora funkcionirati da bi sve bilo najbolje. Rasvjeta, pozornica, pirotehnika, vatromet... sve je to nešto što bi u toj nekoj priči trebalo biti samo nisu uvijek uvjeti za to. Super mi je bilo neki dan pitanje da što bi napravili da imamo neograničene financijske mogućnosti, kako bi to izgledalo. Ludost je kako! Izgledalo bi sve puno, puno veće. Sve drugo je isto, popnemo se na pozornicu i sviramo. E sad, je li pozornica pet ili pedeset metara, je li u publici pet ljudi ili pedeset tisuća. Bilo bi dobro da se i to dogodi jednog dana. Najbolje bi bilo da mi kažemo da ćemo doći i da nećemo uopće svirati nego npr. pravit kulen. To bi bilo generalno iznenađenje za sve.
I topiti čvarke...
I čvarke. To bi bilo iznenađenje. Ovako, mi ćemo doći, rock'n'roll bend iz Županje, klinci onda klinci sada.
Trebali bi ovdje pokazati kako se prave naši slavonski, debeli, masni čvarci. Ovdje se sprešaju pa budu tanki poput čipsa.
Pa dobro... Svatko ima svoj način da bi pristupio djevojci pa i tako čvarku. Sve to negdje uspije ili ne. Naši su takvi kakvi jesu i nama dragi oduvijek. Čvarak je na kraju čvarak, to je komad slanine, nije to nekakvo meso da pričamo o nekoj velikoj priči. Komadić slanine ispečen i dobro, ali interesantan. Šta fali kulenu i šunki?
Ništa!
Pa zato i kažem, a svela se priča na čvarak. Al' ništa, čvarak je super!
Za kraj, ljudi vole Opću, vi volite njih?
Zato što oni vole nas i u svakom trenutku kada se susretnemo vrate nam i veću količinu energije koju mi ulažemo u to što radimo, oni nam vrate pa imamo pune baterije za dalje.
Zato sam neizmjerno zahvalan svim ljudima koji su s nama od prvog dana pa i ovi najmlađi koji dolaze od 3, 4, 5, 6 godina koji znaju naše pjesme. Suradnja nas i publike nam je jako bitna i veselimo se koncertu na Šalati na isti način.