Počelo je oko 22h i nešto sitno kada je Ico svojim odrješitim bubnjanjem, na što se nadovezao Niđo studioznim prebiranjem po bas-gitari, a potom i Krumpa pokojom pomno odabranom i virtuozno odsviranom notom na električnoj gitari najavio Kreša i njegovu vrlo artikuliranu interpretaciju misteriozne i mistične lirike pjesme A ka ta g na e. Kako je počelo, tako je i trajalo, a tako je i nakon gotovo tri sata završilo. (zapravo, počelo je oko 21h koprivničkom grupom Ogenj, no pošto ih većim dijelom propustih uslijed, za jedan koncert, neobično civiliziranog čekanja u redu za garderobu, za potrebe ovog izvještaja reći ćemo da je počelo oko 22h).
Stvarno je osvježavajuće čuti objašnjenja i obrazloženja za pjesme koje od malena uzimaš zdravo za gotovo, te njihov nastanak pripisuješ dobroj zajebanciji, mladenačkom buntu ili gemištu. Naime, Kreš je bio vrlo raspoložen za govorancije tu subotnju večer, te je prije skoro svake pjesme neobrazovanom slušatelju ponudio kratak uvod u pjesmu u vidu opisa stanja svijesti i toka misli autora tijekom stvaranja iste i tako otvorio maleni prozor u svijet ovog 25, 26 ili 27 godina starog vokalno-instrumentalnog sastava.
I dok je prilično lak zadatak bio prepoznati pjesme nostalgične i ljubavne tematike (Nekak mi je lepše biti sam, Dok bil sam mlad, Nebo i zemlja, Micika, Guska), potom one poljoprivredne (Krava mi je v detelju vušla, Šaka žute zemlje, Zagorski tarzan, MP Stihl 066), ni nakon godina studioznog proučavanja ne bih pogodio da je kompozicija Avion, lopata, štilj ustvari svojevrsna protestna pjesma protiv nepravednih socijalnih razlika suvremenog društva, opisivajući buržoaziju kako se visoko u nebesima vozi zrakomlatima, dok se u isto vrijeme obični puk bori sa svojim svakodnevnim i naoko trivijalnim problemima. Od sada potpuno drugim očima gledam na navedenu, kao i na poneke, s moje strane nepravedno zapostavljene kompozicije Zadruginog kataloga, kao recimo Pepicu, predivnu i nježnu ljubavnu pjesmu, ili Rosnu ljubičicu, nastalu 1992. u Slavonskom Brodu, kao svojevrsnu čežnju za domom, ljubavlju i prestankom tog svog ratnog ludila.
Naravno, mogao bi se u ovom tekstu koncentrirati na to da dečki nisu baš imali svoj dan u sviračkom i pjevačkom smislu, ili to da su im gosti iz Hladnog piva svojom žestokom 10 minutnom svirkom, u koju su ugurali 4 pjesme iz zlatnog doba benda, skoro ukrali show. Mogao bih pričati o publici koja je, u odnosu na zabočki koncert prije 6 mjeseci, bila relativno statična. Ili na ono što me osobno najviše pogađa, to da su se u zrelim godinama nauštrb gemišta prešaltali na pivu. PIVU!!! Mogao bih se koncentrirati na sve to, ali neću jer je ovaj bend zaslužio puno više od toga.
U svoj svojoj govoranciji, osvrnuo se Kreš i na nedavno pokazivanje mišića represivnog aparata ove naše male državice u vidu bezrazložnog plašenja gostiju KSET-a te nasilnog zatvaranja terase Jabuke, davši bezrezervnu podršku rock i alternativnoj kulturi (parafraziram i cenzuriram), pri čemu je rekao da ako treba, svirat će oni još 25 let, pa makar se gegali na hodalicama.
Dečki, hvala vam do neba na ovih 25, 26 ili 27 godina glazbene zajebancije koja je iznjedrila jedan od najboljih hrvatskih bendova.