U sklopu turneje ''English Tapas'', Sleaford Mods su u ponedeljak, 8. svibnja, nastupili u rasprodanom klubu Flex u Beču.

Opisati zvuk Sleaford Modsa uopće nije jednostavno, mediji ih često u očajničkoj potrebi da sve smjeste u neku fioku uspoređuju s bendovima The Fall i Suicide, ali oni jasno odskaču svega što postoji trenutno na glazbenoj sceni. Pjevač benda, Jason Williamson je izjavio: Muka mi je od gitara. Čak i sada, kada čujem Led Zeppelin ili The Who na radiju, gadi mi se. Ljudi iz glazbene industrije će ti reći da su to klasici, ali ljudi, nastavimo dalje. To je toliko puta kopirano i ponavljano, šta drugo možeš napraviti?

Jedan novinar ih je sjajno opisao kao dva srednjovječna ne-hopera koja su se upoznala u svojim četrdesetima i prave najmoderniju muziku u Britaniji dok se približavaju pedesetima.

Sleaford Mods je nastao iz solo projekta Jasona Williamsona ''That's Shit, Try Harder'' kojem se ubrzo priključuje Andrew Fearn, i bend mijenja naziv u Sleaford Mods. Fearnove matrice su jedinstvene, uglavnom svedene na bas i bubanj na koje se izliva Williamsonov zagađeni tok misli pun bijesa prema svemu od neoliberalizma do modernog rokenrola. Williamson je često kroz karijeru bio napadan zbog psovanja, na što je odgovorao: To je način na koji pričam a ne samo jebeno psovanje; ali zaista, psovanje u pjesmama nije tu radi provokacije ili psovanje radi psovanja, već je slika realnog jezika u engleskim pubovima i tvornicama.
U Britaniji su ih prozvali ''glasom radničke klase'', što su oni naravno u svom maniru odbili, i odgovorili da ''ne govore o radničkoj klasi, nego o realnosti koju vide oko sebe''.

Koncert u prepunom Flexu su otvorili pjesmom ''Army Nights'' koja je ujedno i prva pjesma s novog albuma ''English Tapas''. Ova mračna i humoristička slika vojnog fitness instruktora otvara temu beznadežnosti sredovečnog hedonizma koja je prisutna na cijelom albumu.

Publika koja je prvih nekoliko pjesama uglavnom klimala glavom, na prve taktove poznatog singla ''Jolly Fucker'', pola sale se pretvorilo u moshpit koji je divljao do kraja koncerta.

Pored svoje originalnosti u glazbenom pristupu, Sleaford Mods imaju i nevjerojatan scenski nastup koji je u isto vrijeme napet, preteći i humorističan. Dok Willamson bijesni, znoji se, pljuje i na momente dok priča sam sebi u bradu između pjesama izgleda kao luđak, Fearn, kojem je doslovno posao na sceni da stiska play na laptopu, stoji na rubu pozornice i daje nastupu benda ''comic relief'' svojim đuskanjem i ispijanjem mnogobrojnih piva.

Poslije jednosatne surove punk svirke bez pauza između pjesama, bend se povlači s bine, i publika kreće da ih poziva na bis u jednoglasnom navijačkom uzvikivanju.
Williamson se vraća s ručnikom oko vrata, obraćajući se publici: Da li se dobro provodite? Ne mogu jebeno da vas čujem!, cijeli klub diže ruke u zrak i vrišti, dok nekoliko ljudi iz prvih redova vitla s znojavim majicama u zraku, Fearn stiska matricu za ''Tied up in Notz''
i prvim stihom The smell of piss is so strong, it smells like decent bacon, publika kreće iznova u šutku koja ne prestaje do pesme koja će zatvoriti koncert ''Tweet, tweet, tweet''.
Jasno je svima u klubu da trenutno gleda bend na vrhuncu svoje karijere, i da ima priliku svjedočiti nečem velikom.

Sleaford Mods su dokazali da su trenutno jedan od najzanimljvih sastava na glazbenoj sceni, koji uprkos tome što fura jedan laptop na bini, u surovosti nastupa može da izađe na crtu
bilo kom punk bendu.