Review
In Flames, švedski metalci, već su u prvom tjednu izlaska svog posljenjeg, devetog, studijskog albuma A Sense Of Purpose (2008.) dospjeli na sam vrh švedske top liste. Zapaženi uspjeh postigli su i na ljestvicama u Finskoj – 3., Canadi – 7., Japanu – 14., te SAD-u (Billboard top 200) – 28. Albumima nastalim nakon Claymana počeli su svojim lutanjem pomalo zabrinjavati pozorne slušače, od kojih ih je izvjestan dio jednostavno prestao slušati.
No, ako pogledamo njihove prošle albume sa druge strane, mogli bismo primjetiti kako se zapravo odlično snalaze u vodama mainstreama, sa svojim tehnički vrlo dobro potkovanim sviračima, počevši od Jestera Strömblada – gitarista i masterminda, zatim Björna Gelottea – gitara, Petera Iwersa – bas bitara i Danijela Svenssona – bubanj, te vokala koji je više puta pokazao svoje raznolike mogućnosti vokalnih izvedbi i lirika koji ostaju dugo u našem razmišljanju – Andresa Friedéna.
Iako su izgubili mnogo fanova mijenjajući putove nastanka svoje glazbe, s druge strane, čekala ih je potpuno nova publika koja uživa slušajući njihove najnovije uratke. Kako su se kroz povijest njihovih albuma mijenjali stil sviranja i vokala, tako su se mijenjali i producenti, a za produkciju ovog albuma pobrinuli su se Danijel Bergstrand (koji je producirao Reroute To Remain, Soundtrack To Your Escape, te bendove Soilwork i Meshuggah) i Roberto Laghi. Za izdavanje se pobrinula kuća Nuclear Blast, vjerna od albuma The Jester Race, dok je tu ulogu za Sjevernu Ameriku preuzeo Koch Record"s. Album broji 12 pjesama (ukupnog trajanja 47:59) plus 3 pjesme koje su snimljene za japansko tržište, a žanrovski ga se smješta između melodic death metala i metalcorea, iako s mdm-om, ima sve manje veze.
Ono što se najviše ističe na ovom albumu su harmonijski i melodijski fokusi koji pripadaju kako mdm-u tako i metalcoreu, no na način izvedbe In Flamesa, ipak naginju više na stranu mc-a. Što se vokala tiče, Friedén sve više izbjegava svoje prepoznatljive grube vokale, koje koristi samo u nekim (ali memoriabilnim) trenucima. Gitarske su dionice, već klasično, savršeno sintetizirane, kao što su i aranžmani pjesama, dok bas gitara većinom čvrsto prati utvrđene gitarske dionice.
Iako se bubnjevi čine malo prejednostavni za Swenssona, osim što se duple bas pedale tiče (koja pjesmama daje puls), pašu u svakom segmentu bilo koje pjesme i odsvirani su bezgrešno, što se za produkciju ponekad nebi moglo reći, jer na nekim dijelovima zvuče kao udarci po kantama (primjer: sam kraj pjesme Disconnected). Kao najpopularnije pjesme albuma mogli bi izdvojiti I"m The Highway i Move Through Me, gdje melodičnost dolazi do potpunog izražaja, a pjesme su agresivnije, što više odgovara fanovima koji su uz In Flamese na duge staze. Dugoročnog spomena vrijedne su i Condemned, Delight And Angers te Eraser. Vokal je svoj posao odradio vrlo dobro, a možda najbolje u Move Through Me izvedbi.
Sve u svemu In Flamesu su, usprkos ne dobrohotnim komentarima, dali jasnu sliku svojeg smisla za svrhu, nagovještajući kako se neće zatvarati u šablone i uvijek biti u mogućnosti ponuditi nešto novo. Da se njihov rad i dalje cijeni potvrđuje nagrada za ovaj album švedskog Gramisa za najbolja muzička ostvarenja u kategoriji Best Hard Rock Album, koju su gotovo iz ruku uzeli bendu Opeth, a nominirani su bili i Meshuggah, te Sabaton i Millencoln. Ukupna ocjena albuma: vrlo dobar.
Branimir Ivanković
/
