Dig Out Your Soul

S obzirom da je u tekstu koji slijedi riječ o bendu koji izaziva i previše kontroverzi, odmah u startu imam potrebu raščistiti nekoliko stvari. Volim glazbu Oasisa. Naglasak dajem na glazbu, jer spomenom Oasisa svi se prvo sjete famozne braće Gallagher. To što oni rade van glazbenih voda, njihove ponekad moronske izjave, odbijanja prilagodbe vremenu u kojem žive, skandali u svrhu promocije novih materijala i slične nepodopštine krajnje me ne zanimaju najviše zato što u konačnici najmanje veze imaju s njihovim albumima i glazbom koju na njima ostavljaju. Ipak, daleko od toga da se u njihovoj glazbi jednim dijelom ne osjeća utjecaj njihovih karaktera. Da je kojim slučajem tako, posljednji studijski album Dig Out Your Soul sigurno ne bi zvučao ovako sirovo, bučno i ogoljeno – onako kako samo Oasis znaju.

 

Uloge bučnih sirovih rockera i ovaj put im posve dobro leže jer je izbačen jedan skroz solidan uradak koji im je dao dobro opravdanje za predstojeću svjetsku turneju sa svrhom promocije istoga. Istina je da ovaj uradak neće biti ovjenčan superlativima kao što je to bio slučaj sa (What"s The Story) Morning Glory? i s debitantskim Definitely Maybe, ali to nekako nisam ni očekivala pa me nije ni iznenadilo. Pompozne najave novih albuma od strane braće Gallagher svi su ionako odavno prestali shvaćati ozbiljno.

 

Ovaj album, sada već i potvrđeno, nema velike hitove ni singlove koji će se prodavati u milijunskoj nakladi, što mu nikako ne umanjuje vrijednost i što ostavlja dojam da je Oasisu možda baš ovakav album trebao nakon mlakih i dijelom isforsiranih albuma od 2000-te naovamo. Ipak, ni ovaj album se od prethodnih ne razlikuje po pitanju glazbenih utjecaja pa se u više navrata osjeća prisutnost Lennonovog melosa, ali i interpretacije (Liamova I"m Outta Time), što je u nekim drugim brojevima poprilično ukusno i bez bezličnog kopiranja ukomponirano u gallegerovsku sirovost (The Turning i (Get Off Your) High Horse Lady). Dobra stvar, koja se sada već tradicionalno nastavlja i na ovom albumu jest da su se u stvaranju nekoliko brojeva udružili svi članovi benda prekinuvši Noelov monopol nad pisanjem glazbe i tekstova. Na taj način su doskočili ponavljanju samih sebe, a u tim se pjesmama (Archerova To Be Where There"s Life i Bellova The Nature Of Reality) osjeća prisutnost psihodelije i eksperimentiranja sa zvukom, što nikako ne može biti zasluga tradicionalistički nastrojenog Noela. 

 

Na cijelom albumu in medias res nalazi se samo pjesma koja je ujedno bila i najavni singl - The Shock Of The Lightning, koja je snimana s namjerom da postigne uspjeh Wonderwalla ili Supersonica, ali mislim da je takva sudbina ipak ne čeka. U pjesmi do izražaja dolazi intenzivan, čvrst i megalomanski zvuk tipičan za Oasis, a iz te hrpe zvuka od strane fanova iskopana je poveznica s davnašnjim hitom Champagne Supernova, koju možete poslušati na YouTubeu.

 

Sve u svemu radi se o albumu kojim su Oasis u pristojnoj mjeri zadržali sebe, odbacili ono za što su negdje u međuvremenu shvatili da je suvišno kao što je raskošna orkestralna pratnja i čine se spremnima za potrese po stadionima na turneji koja najbliže nama harači Italijom i navraća u Beč, sve početkom iduće godine. Ako ste se zaželjeli (dobrog) starog Oasisa, moćnih riffova, tvrdokornog zvuka lišenog većih eksperimenata i buke za dobro jutro, Dig Out Your Soul će vam smanjiti želju. Kažem smanjiti, ne i ukloniti.

 

Martina Bajan