A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
A1 | Catherine Of Aragon | 3:41 | ||||
A2 | Anne Of Cleves | 7:50 | ||||
A3 | Catherine Howard | 6:35 | ||||
B1 | Jane Seymour | 4:44 | ||||
B2 | Anne Boleyn 'The Day Thou Gavest Lord Hath Ended' | 6:30 | ||||
B3 | Catherine Parr | 7:03 |
Osoba koja je svirala mellotron u svima dobro poznatoj Space odity (doduše za skromni honorar od svega 9 britanskih funti); klavir, u isto tako poznatima Morning has broken, Life on Mars i Absolute begginers, svakako zaslužuje par riječi u rubrici Albumi iz prašine. Dodatni kredit toj tvrdnji pridonosi činjenica kako je Wakeman možda najpoznatiji kao klavijaturist dobro poznatih Yes.
U glazbenim kuloarima poznat je kao multi instrumentalist koji je s lakoćom vrsnog meštra savladao sve tajne sviranja na klavijaturama, pa je tako na ovom uratku prezentirao umijeće sviranja na Steinway koncertnom klaviru, Hammond C-3 orguljama, mini moog sintetizatoru, RMI električnom klaviru, hapsikordu, mellotronu 400-D, cijevnim (crkvenim) orguljama… Za napomenuti je kako je kao inovator gurao ideju razvoja, doduše sasvim nepoznatog instrumenta naziva Birotron. Isti je napravljen u svega pedesetak primjeraka, a neke od njegovih performansi danas možemo pronaći kod Korga M3, Korga Oasis.
Prvi album u njegovoj karijeri upravo je njegovo glazbeno viđenje karaktera najbrutalnijeg, najnemilosrdnijeg engleskog kralja, točnije njegovih šest žena, koje iz uglavnom političkih razloga, mijenjao kao čarape. Wakeman tom prilikom napominje kako krajnji rezultat prikaza pojedinih aktera i nije u suglasnosti s poznatim povijesnim činjenicama. Licenca poetica doslovce.
Iako je produciran i odsviran u razdoblju Veljače i Listopada 1972, izdan je godinu dana kasnije kada je stekao epitet jednog od najboljih pop albuma, da bi dvije godine kasnije postigao zlatnu tiražu, te je na taj način još više etablirao tada sveprisutan, popularan trend tkz. konceptualnih albuma.
Kao što je jednom prilikom kazao Broj 1, lider poznate TNT grupe : Ako želiš pobijediti ne smiješ gubiti, tako je identičnu situaciju predočio Wakeman sam sebi, svjestan činjenice kako je izdavanje prvijenca uvijek je osjetljiv trenutak prepun nervoze, treme i neprospavanih noći, dok za drugu priliku trebaš biti pravi srećković – sve svoje znanje i iskustvo prezentirao je upravo na ovom albumu.
Instrumentalnu pomoć potražio je , sasvim normalno, od ljudi njemu najbližih : Chris Squirea na basu, Steve Howea na gitari, Bill Bruforda na udaraljkama. Poznata imena?. Naravno, riječ je o članovima bivšeg benda, ranije napomenutih – Yes. Ne spomenuti ovom prilikom Ray Coopera, poznatog session bubjara koji je, btw, svirao s imenima kao što su George Harrison, Elton John, Eric Clapton, Billy Joel… te još jednog bubnjara , Alan Whitea (svirao s John lennonom, Ginger Bakerom, Joe Cockerom), kao i Dave Cousinsa na električnom banju, bila bi prava sramota. Eminentna, zvučna imena s dugim i priznatim stažom u pravilu ne moraju biti nikakva garancija kvalitete finalnog proizvoda (sjetimo se samo propalog projekta Blind Faith), no u ovom projektu u kojem je epicentar sam Wakeman, učešće drugih svelo se uglavnom na instrumentalnu dimenziju ovog projekta.
Mana gotovo svih konceptualnih albuma sadržana je u nekonzistentnom materijalu kao nepobitnoj činjenici. Glavna nit se više-manje ponavlja u nešto izmjenjenim varijacijama, a uvrštavanje glazbenog „škarta“ nije nikome strana. Wakeman je odabirom likova s ovog albuma lukavo izbjegao gore navedeno, naime svaki lik ima svoju dionicu, temu. Da li su sve pojedine kompozicije ujednačene, te da li se sviđaju svima – to je neka sasvim druga priča.
Otvarajuća Catherine Of Aragon napravljena je u najboljoj tradiciji miksanja rock glazbe s onom klasičnom, prekrasni zvukovi klavira i klavičembala naprosto dominiraju uz pametno nadograđene mješovite vokale.
Slijedeća Ann Of Cleaves ustvari je, makar po meni svojevrsni homage opusu grupe Yes, naizgled neusklađene improvizacije u najboljoj tradiciji progresivne glazbe 70 – tih godina protežu se u ovom „brzacu“ koji strši tematski u odnosu na ostatak materijala.
Treća žena s prve strane albuma zove se Catherine Howard, a njena glazbena vizija svojevrsni je mix klasične glazbe i glazbe koja je dominirala u vrijeme radnje filma Žalac, s dominirajućim mellotronom koje plete grandioznu pozadinu glavnoj temi, koja pak neodoljivo podsjeća na klavirske partiture slične onima koje je popularizirao Richard Clayderman. Ukratko vrlo dobro posložena kompozicija po kojoj je ovaj album i najprepoznatljiviji.
B stranu otvara Jane Seymour jedina Henrikova žena koja je s njim podijelila posljednje počivalište, uz činjenicu što mu je rodila i princa Edwarda. Cijelom kompozicijom dominira prekrasan, jedinstven zvuk crkvenih orgulja ala Bach, pomiješani s zvukom sintetizatora, tvoreći naizgled nespojivu kombinaciju.
Anne Boleyn predstavlja nam je kao najdosadniji lik od njih šest, to je samo svojevrsna demostracija Wakemanovih sviračkih umijeća sa,pri samom kraju,ubačene himne The Day Thou Gavest Lord Hath Ended – E.J.Hopkinsa.
Posljednja kompozicija Wakemanova je vizija Catherine Parr s pomalo ukradenim asocijacijama na Slike s izložbe – M.P.Musorskog.
Onaj tko ne preferira hibrid klasične glazbe i rock glazbe, ovaj uradak će mimoići u širokom luku; onaj tko uz taj hibrid ne trpi niti progresivu koja se vezala uz grupu Yes – od ovog će uratka pobjeći brže od ptice trkačice. Svima ostalim ipak preporučujem odvajanje vremena za makar površno slušanje.
Wakeman se zasluženim prodorom ovog albuma kako kod publike, tako i kritike osjetio ponukanim da po sličnom receptu glazbenoj sceni podari još konceptualnih albuma koji nisu bili dorasli prvijencu kako po kvaliteti, tako i po idejama. Njihovi nazivi bili su: Put u središte Zemlje i Mitovi i legende o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola.
Đorđe Škarica
Rick Wakeman Albumi Kronologija | The Red Planet » |