Review
Nije u pitanju samo lijenost kad se kaže da mnogo toga Scott Walker nije i da jedino što je posve izvjesno kad je u pitanju taj umjetnik jest to da je on – Scott Walker. Da zvuči kao Scott Walker i da je žanrovski… da, opet Scott Walker. Na putanji od tinejdžerske zvjezdice preko samozatajnog croonera do introvertnog underground-maestra ta je kultna figura američkog i svjetskog glazbenog svijeta ispisala uistinu unikatan opus; dok mnogi moraju posegnuti za posebnim, najčešće očitim alatima za brzopotezno dostizanje "artističnih visina" (prisjetimo se nekih provokativnih plakata ili maskarada samo u našem dvorištu), najgrlatijem od negdašnjih Walker Brothersa to ide od ruke onako usput, od samih početaka, a čak i kad uleti u nove, sve teže prohodne glazbene teritorije, čini se kako to naprosto ide tako, kako je put baš i samo takav i kako ga jednostavno treba prijeći, bez obzira na posljedice i reakcije. Scott Walker je glazbeni i umjetnički svijet za sebe, ali ne i samodopadan i samodostatan, koliko god bismo, zaključujući prebrzo, mogli donijeti i takav sud.
"Soused" to ne će promijeniti niti vam imalo olakšati. Možda je, doduše, nepošteno isticati prvenstveno Walkera kao autorskog i izvođačkog nositelja projekta, ali sagledamo li ovih (tek) pet skladbi (ili kako ih god poželite imenovati), prvo što se nameće kao zaključak jest da je u pitanju tipično (koliko se ta riječ može sa sigurnošću ovdje lijepiti) njegov rad, kojem je drone-metal bend iz Seattlea tek ozvučio kulise i pružio logističku pomoć. Sunn O))) bi, da na tome ostanemo, ipak bili nezasluženo zakinuti: balans koji je u nastajanju ovog – treba li i reći? – jedinstvenog albuma postignut nevjerojatno je pogođen, vjerujem, na korist i zadovoljstvo svih uključenih.
Momci su čak prvi pozvali Walkera na suradnju, još prije nekih pet godina, dok su radili na svom albumu "Monoliths & Dimensions", no on se nije odazvao, vjerojatno u to vrijeme koncentriran na vlastite umotvorine (a znamo koliko temeljito i sporo to radi). Ipak, zagonetni čudak je pronašao u njihovim sporokotrljajućim valovima buke očito sjajan ambijent za neke nove skladbe; s jezgrom benda, zapravo, jedinim stalnim članovima Gregom Andersonom i Stephenom O'Malleyjem, Walker je počeo pisati nove priloge rastezanju okvira klasične pop (ili rock) skladbe (ili pjesme). Kad spominjem balans u autorsko-izvođačkom segmentu, mislim prvenstveno na to da se "čuju" Walker i Sunn O))) na način da se podupiru, ali kao što je bend vidljiviji u dizajnu samog proizvoda, toliko je Walker očit u samoj krvnoj slici albuma. I kako onda zvuči "Soused"?
Mogao bih reći "ostavite nadu svi vi koji ulazite", ali to bi se ipak odnosilo tek na onaj dio slušateljstva koji bi zapravo zalutao ovdje. Nakon raskošnog uvoda u prvu pjesmu, "Brando", počinju se preko Walkerovih recitala i zaziva, već očekivanih dijelova širokog lirskog kolaža, prelijevati atonalni vodopadi gitara i sintesajzera te disonantne orkestracije i prijeteća ritam-sekcija koji neće napuštati prizorište do samoga svršetka. Izraz "heavy metal" ovdje možda poprima svoj najdoslovniji mogući oblik, jer je glazba ovdje toliko spora da možete osjetiti njezinu punu težinu, a ozračje koje pritom ostaje može se rezati sloj po sloj. Sunn O))) tu su na svom terenu, ali u klinču s Walkerovim narativima i košmarnim slikama dobili smo prije svega svojevrstan nastavak – ili epilog – njegove hipereksperimentalne trilogije "Tilt" – "The Drift" – "Bish Bosch", koja je nastajala desetljećima, a u diskografskom svijetu stoljećima.
Središnje se djelo u tom vrtloženju usporene buke čini i minutažom najobimnija, impresivna "Herod 2014", koja se novozavjetnim motivima hvata ukoštac s totalitarizmom koji je odavno poprimio daleko manje vidljiva i opipljiva obličja od onih iz vremena prije sloma fašizma. Iz tih tematskih brloga Walker poput jednadžbi izvodi novi imaginarij i nastavlja slagati svoje stihove kao djeliće kakvog golemog, samo njemu posve razumljivog mozaika. Prijeteća, tihorežeća i nesmiljeno režuća "Fetish", ali i ostale – neću reći pjesme, već dionice "puta" – kao da se odvaljuju upravo s te baze i dovršavaju čitav jedan novi glazbeni svijet. Provokativan ne zato što ubada u najtanje tkivo, u najočitije mete, kao što to rade oni koji nemaju pravog pokrića (pa se, kad ostanu ignorirani, čude kako nitko nije na njihovu "provokaciju" reagirao), već zato što vas izaziva bez da istovremeno uporno povlači za rukav. Impresivan jer bez pompe puca visoko i umješno miješa konvencionalne strukture (bar konvencionalnije od Walkerovih zadnjih albuma, "The Drift" i "Bish Bosch", a što je najočitije u uvodnoj "Brando") i drski eksperiment.
Ocjene takve sorte albuma u pravilu su čak subjektivnije od "običnih"; glazbena, ali, zapravo, i kritika općenito prvenstveno je subjektivna kategorija i sebe i druge vara onaj tko tvrdi drukčije, ali u ovakvim slučajevima ta subjektivnost još je izraženija i ocjena relativnija. Rad Sunn O))) inače ne poznajem, ali jasno mi je što ovdje znače; Scotta Walkera sam pak preslušao u svom rasponu njegovih nota i tog jedinstvenog baritona i u tom slijedu "Soused" se čini nekom vrstom međučina, međuigre koja se odvija poslije impresivne i zastrašujuće zahtjevne trilogije i onoga što treba uslijediti a što nitko ne može predvidjeti. To je otprilike i svojevrsna zamjerka ovom albumu, a možda i tek nužni i dužni odmak od onog što će mi odaslati i značiti kad ga budem slušao za jednu ili pet godina. Ne znam i nema potrebe naprezati se znati. Kako je jednom zgodom David Bowie otprilike rekao, nemam pojma o čemu Scott Walker pjeva, ali to nije ni bitno. Slike što ih njegova glazba i njegovi stihovi ostavljaju impresivni su sami za sebe, žanr su i stil za sebe, svijet za sebe, a otvoren drugima, bar susjednima. Najkraće... Scott Walker.
Toni Matošin
/
