Review
Studeni je dvije tisuće i druge i Dallas Records pušta u dućane album pod šifrom cd dallas 256. Ruku na srce, vjerojatno se do danas i nije prodalo više od 1024 komada, ali je Amen ostao najbučniji i najbjesniji komad hrvatskog hip - hopa do danas.
Ta dvije tisuće i druga u Hrvatskoj je nosila prosječnu plaču od 3.720 kuna[1], u Europi se uvodio papirnati i kovani Euro, Haag je počeo suditi Slobodanu Miloševiću koji kraj procesa neće doživjeti, a 29. lipnja dogodio se prvi Gay Pride u Zagrebu. Od prvog albuma Bahateeju je prošla godina, a Svaki pas ima svoj dan pokupio je solidne kritike i cijele tri stranice u Nomadu 27. Kod drugog se albuma očekivao nastavak, a onda ti je u plejer sletjelo Jebanje majke.
Na prvoj ploči teme su se vrtjele od ulice do Prve petorke[2], socijalne nepravde, Zagreba, kvarta i klasičnog rep preseravanja sa pet featuringa.Amen nema niti jednog. Ima distorzije, ima vokal koji grize i crossover pristup koji bi prije deset godina komotno nazvao nu - metal. Od imena koja su ga tada nosila, Amen je najbliži Rage Against the Machine[3] od svega hrvatskog[4], iako po liričkoj kompleksnosti ponekad podsjeti na Limp Bizkit. S druge strane, ne treba ti tehnički kompliciran tekst da preneseš da ti u državi nešto ne odgovara. Amen možeš shvatiti kao posljednje ljubavno pismo i društvu i Republici gdje Stiv Kahlina objašnjava zašto mu je dosta, ali ne i zašto je logičnije i pametnije popustiti nego lupati glavom.
Kao i svaki dobar socijalni reper, Bahattee dijagnosticira i popisuje što ne valja od politike, pretvorbe iz državnog u privatno, sebe samoga, crkve, droge i policije. Ali, kao i svaki dobar socijalni reper ne daje nekakav konkretan odgovor. Da su stvari u kurcu vidjelo se tada, a da su i dalje u kurcu vidi se i danas iako je za priznati jedna stvar: broj ljudi koji bi izašli na cestu tada je bio puno, puno veći.
S Bahatteejem i njegovim zvukom klasične zagrebačke škole na prvoj ploči te skokom u rap - metal na ovoj dogodila se očekivana situacija gdje je artist previše prljav za žanrovske puriste koji misle da hip - hop jesu isključivo mikrofon i gramofon, a opet previše hip - hop za sve ostale i onda se dogodi malo ljudi i na koncertima i u CD trgovinama. Dogodio se također 16. ožujka 2003. i Porin gdje je bila američka zastava[5] i na njoj “Jedite kurac” pa je Aleksandar Kostadinov proročanski zaključio da se Bahattee više nikada neće pojaviti na televiziji. I nije.
Jebanje majke sama kaže da je ovo ploča za sprovode, na kraju je ispala pogreb jedne karijere koja je mogla dati još barem sat vremena kvalitetne glazbe, a Na balkanski način postao je jedini singl s albuma i video spot gdje MC (s nježnim Levi’s product placementom jer tada je tada bio jedan od glavnih pokovitelja albuma) bijesni u kameru, a De la Grande iz Varaždina su prateći bend. Danas niti oni više ne postoje. Sila, šaka, lova i pištolji kao recept u refrenu tu su jer se u tada dvanaestogodišnjoj državi dogodilo sociološki i ekonomski pomak i ljudi, koji su se obogatili u devedesetima, postali su ugledni pripadnici društva koje je odlučilo ne pitati kako se odjednom može do milijuna. Ali do milijuna nije mogao baš svatko.
Kad je završio s mentalitetom, krenuo je na institucije: prvo pokvarena policija u Pendreku gdje spominje slučaj Tomislava Bajsića[6], a zatim crkva u Amen. Drogiraj se je jednodimenzionalni atak na malog korisnika, ali i takva je miljama koherentnija i nedostižna za, recimo, Delyricum i njihovu Priču o Đani Đaneru.
Čovjek pod naponom je, također, čisti singl i bilo bi stvarno zanimljivo vidjeti što bi bilo sa spotom i kako bi mediji reagirali tada. I danas je Registar branitelja povjerljiv podatak i tema iako lokalnih šerifa i pitanja Di si bio devedesetprve? ima manje nego tada. Ustvari, jedino autentično maskirno odijelo možeš naći na ljudima kod okretišta tramvaja ili kod dućana s pivom u ruci.
Treći singl s albuma definitivno je Ja sam taj. Tu MC shvaća ono što je i Springsteen sam napisao u No Surrender: We learned more from a three minute record than we ever learned in school. Epitaf nije niti Samoubojstvo nitiAmen, epitaf je Ja sam taj s kompresiranim refrenom koji gazi svaki mosh - pit, ali se, nažalosti, ne pušta u dovoljno njih. Jedan od dva instrumentala, orijentalni 767 ima ubačenu radio komunikaciju o Letu 11 American Airlines koji je posjetio sjeverni neboder WTC-a. Jedva godinu dana nakon 11. rujna ovo je poprilično mudolik Stivov potez.
Jedino gdje se Bahattee obraća voljenoj jest Ako ubijem ljubav draga,polagana recitacija - isprika sa sintetičkim bubnjevima i pjesma o emocijama koliko je moguće da ova ljuta i frustrirana ploča jednu takvu nosi. S druge strane Samoubojstvo je traka gdje je vokal najdublje utopljen u buku i trebl što je koštalo razgovijetnosti, ali je dalo klaustrofobiju. Drugačije aranžirana vjerojatno je ne bi toliko preskakala na playlisti, ali drugačije aranžirana nije mogla biti. Jer na dodatku uz album, kojeg je režirao Ozren Milat, Bahattee lijepo kaže da ovu ploču možeš, ali i ne moraš slušati. Boli ga kurac. Album je onakav kakav je on želio da bude. Da je mogao biti uhu draži - mogao je. Da je mogao biti vještije produciran - mogao je. Ipak, ovo je DIY ploča čovjeka kojem je pun kurac i deset godina kasnije i dalje vrijedi - puno više tekstualno nego glazbeno i to je i uspjeh i to je tužno za nas.
Omot albuma je minimalan i ikonografski: samo rendgenom snimljena (vjerojatno njegova) glava i tipografija iznad. Ako uključiš zum ili staviš naočale, primijeti plombe u zubalu, a slično je Ed Vedder napravio u knjižici zaVitalogy. Ovakav omot u rangu je najbolja tri u dvijetisućitima zajedno saGalerijom Tutnplok i Istinom.
Što se našeg glavnog aktera tiče, nakon ranije spomenutog incidenta sa zastavom i kurcem, Bahatteeja si još mogao čuti na stvari s Elvisom J. Kurtovićem i Rambom Amadeusom (na popmoznom, ali nezanimljivom projektu imena Emir & Frozen Camels) te Edinom prvom albumu na pjesmi broj osamnaest. I to je to.
Još ga možeš naći u onom bizarnom dokumentarcu Igora Kolovrata iz 2008-e kako objašnjava zbog čega se neće vratiti na tržište (scenu) i danas možda takav lik bijesnog, nadrkanog repera nedostaje (ako ništa drugo, čisto da znaš da nisi lud i da druge muče slična pitanja); imaš Frenkie-ja, imaš Woo-a i Verbalni delikt koji jest socijalno angažiran komad albuma (što god socijalna angažiranost u glazbi značila sada), ali da li bi danas napravio razliku ili pokrenuo ljude?
Nema jebene teorije.
Antonio Hadrović
[1] Prošle je godina ta ista prosječna plača vrijedila 5.342 kune. Statistički,danas se živi bolje.
Izvor: Anita Radman Pleša (2011.), Istraživanje razine plaća u Hrvatskoj u odnosu na zemlje u regiji i zemlje EU (str. 101), Oeconomica Jadertina 2/2011, Zadar.
[2] Redom: Target ili Nenad Šimun; danas snima, živi i prodaje mikstejpove. Ima i strip koji se zove Purger Black. Više informacija ti ne treba.
Zatim: General Woo ili Srđan Ćuk; diskografski aktivan i dalje. Stupni ili Damir Stupnišek je event manager, a Nered (Marko Lazić) je poslovni čovjek koji radi koncerte i slično.
Bahattee je bio peti.
[3] Uostalom, ovo je čovjek sam rekao u kolumnama.
[4] Osim Barun Tenk jer nitko nije bliži Rage Against The Machine od Rage Against The Machine cover benda.
[5] Kad smo već kod zastava, i Rage Against The Machine su imali problem s američkom tamo 1996-e u Saturday Night Live. Ideja im je bila objesiti dvije naopako dok sviraju Bulls On Parade i Bullet In The Head. Na kraju su odsvirali samo prvu i onda su ih skinuli s programa. Aleksandar Kostadinov je u to vrijeme bio u Hrvatskoj pa ih nije uspio zauvijek maknuti s američkih televizija.
[6] Bajsića su 2001. optužili za krijumčarenje oružja, a 10. lipnja te godine u zatvoru u Karlovcu teško je ozlijeđen i završava u komi. Nikad nije razjašnjeno kako se to dogodilo, a čovjek je kasnije oslobođen optužbi. Tomislav Bajsić je inače književnik i dobitnik nagradeIvan Goran Kovačić za zbirku pjesama Južni križ 1998.
