Review
44 godine kasnije, pred svima nama je Super Deluxe izdanje albuma "Sticky Fingers", kojeg su 1971. objavili, naravno, The Rolling Stones. Ovaj album časopis Rolling Stone uvrstio je na 63. mjesto popisa 500 najvećih albuma svih vremena. Ove godine, točnije 9. lipnja, album reizdaje Promotone B.V.
Uistinu bogato izdanje obuhvaća slike, postere, bogato ilustriranu knjigu sa 120 stranica, DVD, 7'' vinil te 3 diska s originalnim albumom, raritetnim snimkama i koncertnim tonskim zapisima. Treći je disk tako potpuno snimljen uživo i dolazi nam iz Leedsa (Get Yer Leeds Lungs Out - Live At Leeds University, 1971) a donosi 13 skladbi od kojih će mi otpasti i ovo malo kose što mi je preostalo. Evo zašto...
1971. je u svijetu po mnogo čemu poznata i dramatična godina, a za Stonese bila je više nego uspješna, barem na poslovnom planu. Istovremeno, ona druga strana nije bila osobito dobra budući da je ponovno počela pucati veza između Jaggera i Richardsa, koji nikako nije želio niti se imalo trudio prihvatiti bilo kakve bogataško-snobovske manire. Jaggeru to nije bilo teško i on je znatno lakše prihvaćao upravo te i takve pogodnosti. Richards je oduvijek bio roker u duši pa i danas ne želi biti netko drugi niti prihvaćati društveno prilagodiljive normative. No, vratimo se u tu već daleku 1971., u kojoj su Stonesi povukli nekoliko drastičnih poteza: zbog visokih poreza preselili su se u Francusku; osnovali su svoju kompaniju Rolling Stones Records i za predsjednika izabrali Marshalla Chessa, sina Leonarda Chessa, utemeljitelja legendarne Chess Records; vrlo brzo su izdali i prvi singl za istoimenu kompaniju, "Brown Sugar / Bitch"; novi album, "Sticky Fingers", grafički je osmislio legendarni pop-art umjetnik Andy Warhol (isti umjetnik osmislio im je danas općepoznati logo), naglasivši, što Stonesima nije bilo nimalo strano, seksualnu provokativnost (baš zato je upravo "Sticky Fingers" po pitanju narkomanskih i seksualnih naznaka njihova najeksplicitnija ploča).
Artistički, "Sticky Fingers" predstavlja vrhunac suradnje s Jimmyjem Millerom, a tu su i puhači predvođeni danas legendarnim i nažalost pokojnim saksafonistom Robertom Henryjem Keysom, poznatijim kao Bobby Keys te trubačem Jimom Priceom. Ova puhačka sekcija odigrala je ključnu ulogu i svakako doprinijela iznimnoj kvaliteti, kako diskografije, tako i koncertnim nastupima The Rolling Stones.
"Sticky Fingers" je album na kojem je do izražaja došla brižljivo isplanirana anarhija, koja je vladala uvijek kada su u pitanju Stonesi. Isto tako, tu se provlače izvanredno suptilne skladbe u kojima do neslućenih glazbeno-gitarističkih artikulacija možemo osjetiti izuzetnu međuigru tvrdorokerskog Richardsovog sviranja s gotovo filigranskim prosviravanjem izrazito smooth orijentiranog Micka Taylora. Mora se priznati da upravo na ovoj ploči cjelokupna diskografija Stonesa dolazi do instrumentalističkog vrhunca. Da, možda će se netko naći pozvan za drugačije mišljenje, no ovo i jest doista subjektivna ocjena.
Na albumu su se tada ponovno našli Stewart, Nitsche i gitaristički virtuoz Ry Cooder, a nikako se ne smije zaboraviti ni Billy Preston. Ovi gosti, kao i cijeli bend, izuzetno su odradili posao. "Sticky Fingers" toliko je ujednačene kvalitete i posjeduje impresivnu stilsku perfekciju, toliko da je teško izdvojiti ili preskočiti bilo koju skladbu na albumu. I baš zato svojim sadržajem opetovano ruši sve pred sobom i, naravno, nitko nije bio zadovoljniji od samih Stonesa. Vrhunska kvaliteta same ploče, kao i njezin komercijalni uspjeh zasigurno su odigrali ključnu ulogu u održavanju društva na okupu. No, isto tako, mašinerija zvana Stonesi potpuno će drukčije funkcionirati u budućnosti, ali opet tako da ovi stari "prdonje" ne žele odustati i "kamenje" se i 44 godine nakon objave ovog albuma i dalje "kotrlja". Nevjerojatno!
Nema sumnje, "Sticky Fingers" je album na kojeg ne valja trošiti riječi, već ga treba samo slušati, slušati i opet samo slušati. Slijedeći svoju intuiciju, doista sam mnogo vremena provodio uz njega, otkako sam se tek 1976. ili 1977. prvi put susreo s njim. Da, bio je to novitet tada za mene, album star nekoliko godina. Nekada nismo mogli isti dan, a kamoli mjesece, unaprijed slušati nove albume. Bez obzira na to, sve je to imalo svoju težinu, sve je to na neki način tesalo i kalilo glazbenu priču. Sjedeći u sobi uz određeni album kroz moje tijelo prolazile su svakakve misli, emocije, no na kraju priče bi se sve slilo u moj mali uski prolaz i tako, satima, danima i noćima ako treba. Bilo je to vrijeme kada je najvažnije bilo slušati dobru glazbu, biti onaj klinac na kojeg će stariji dečki pokazivati i govoriti, e taj klinac sluša dobru mjuzu, nije to bez veze... i tome slično. "I Gotta Move" Freddieja McDowella i Rev. Garyja Davisa, te "I Got The Blues" sa "Sticky Fingers" bile su samo logične naznake onoga što će biti sfera mog proteklog 35-ogodišnjeg glazbenog interesa. Kako se sve vraća, kako je sve povezano, kako se snažno osjeća ta uzajamna povezanost, tek sada dolazi na znanje.
No, idemo dalje kopati po ovom albumu... Nema nikakve sumnje da je zajedništvo Micka Jaggera i Marriane Faithfull bilo na vrhuncu i stoga ne čudi da joj je na albumu posvećena pjesma "Sister Morphine". Istovremeno, neki drugi tvrde da je to zapravo posveta Keitha Richardsa Aniti Pallenberg. S druge pak strane, mnogi istraživači Stonesa bave se raznim temama i dilemama; jedna je i ona koja govori o pjesmi "Brown Sugar", jesu li to seksualni užici starijeg robovlasnika ili pak se radi o Jaggerovoj nevjeri s tamnoputom pjevačicom Marshom Hunt, ili nešto treće... U krajnjoj liniji, sve ovisi kojeg autora, odnosno, koje knjige o Stonesima preferirate.
"Stickey Fingers" svojom kvalitetom i stilskom perfekcijom plijeni pozornost svakog iole ozbiljnijeg diskofila ili poklonika rock glazbe. Neke stvari i neki albumi ne mogu biti zaobiđeni, jer sve osim toga bilo bi krajnje neozbiljno. Baš iz tog razloga posebno su me interesirali ovi live dodatci na drugom disku – pet pjesama iz Londona (The Roundhouse, 14. ožujka 1971.) Potom, tu je i treći disk gdje je samo dan ranije snimljeno 13 pjesama i nekako ‘full’ nastup Stonesa u Leedsu – "Get Yer Leeds Lungs Out - Live At Leeds University, 1971"). Da, ti njihovi nastupi uvijek izazivaju posebno zanimanje i, evo, nisam se prevario.
Zaključno, "Sticky Fingers" je zapravo jedno ljubavno pismo nekih novih oblika, to je određeni vrhunac pomalo čudnih opsesija, koje su ti glazbenici su imali od djetinjstva. Ma, tko je vidio da su se drznuli, ti 'dlakavi' engleski dječaci raditi i izvoditi svoju verziju bluesa i da su to činili tako opako dobro! Njihove pjesme duboko su bile obilježene upravo ovim glazbenim stilom, koji je bezuvjetno bio dio njihove inspiracije.
S obzirom na svu težinu povijesne baštine ova čudnovata priča o jednom bendu i njihovom utjecaju na rock glazbu u cjelini, doista je snažno izražena! Naime, The Rolling Stones je jedan od najvećih svjetskih rock'n'roll bendova i ta istina perzistira izuzetno dugo, predugo, a da još nitko nije uspio doći na njihovo mjesto – to je, izgleda, jednostavno neizvedivo!
Mladen Lončar – Mike
