A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Young At Heart | 2:59 | ||||
2 | Maybe You'll Be There | 2:56 | ||||
3 | Polka Dots And Moonbeams | 3:20 | ||||
4 | All The Way | 4:01 | ||||
5 | Skylark | 2:56 | ||||
6 | Nevertheless | 3:27 | ||||
7 | All Or Nothing At All | 3:04 | ||||
8 | On A Little Street In Singapore | 2:15 | ||||
9 | It Had To Be You | 3:39 | ||||
10 | Melancholy Mood | 2:53 | ||||
11 | That Old Black Magic | 3:04 | ||||
12 | Come Rain Or Come Shine | 2:37 |
Možda će se na prvu učiniti kako je sad ipak malčice pretjerao, ali još jedan album sastavljen od obrada pjesama iz bogate baštine američke glazbe prve polovice i sredine prošloga stoljeća itekako lako nalazi svoje mjesto, logiku i ulogu u opusu koji je već odavno – iako nedovršen – postao američkim kulturnim blagom. Bob Dylan je, da, nakon lanjskog "Shadows in the Night" s pjesmama koje je davno proslavio legendarni Frank Sinatra snimio još jednu sličnu, koncepcijski zapravo (ili gotovo) istu zbirku pjesama, ali da bi, umjesto pretpostavljenog stvaralačkog umora, pokazao ne samo svoje znanje, već i utvrdio mjesto u analima suvremene glazbe.
Ne, nije u pitanju puko gledanje s vedrije strane: "Fallen Angels" uistinu je vrlo dobar album, ne snažan, jer to nikako nije epitet na koji je pucao, ali svakako prezentacija izuzetnog glazbenog umijeća. Ponovit ću se, siguran sam, ali od samih svojih početaka, pa čak i tijekom hirovitih godina sredine šezdesetih, kada je hipernabrijanim albumima rušio barijere i konvencije kao tornado, Dylan je čvrsto održavao svoje veze s tradicijom, ne dopuštajući ni da mu najblistaviji kreativni trijumfi prekinu doticaje sa svojim korijenjem. Vješto – čistom snagom talenta i svojevrsnom umjetničkom poniznošću – kroz svojih pola stoljeća plodnoga rada on je širio granice uvažavanjem tih istih granica, stvarao novo na temeljima staroga, uvijek okrenut naprijed, ali ne bez dobro naštimanih retrovizora. Zato je imao odvažnosti, po cijenu same karijere i bezočnim napadima u inat, odjahati u country-pastoralu odmah poslije nevjerojatnog, suludog alpinizma "Blonde on Blonde", zato je mogao okrenuti leđa jednom Woodstocku i prigrliti onaj posve drugi, provincijski, u prizemlju "kućice u cvijeću", tamburajući po pjesmama izvan svog i svakog drugog vremena, i zato se, u konačnici mogao suvereno kretati mjestima gdje se dodiruje starina, današnjica i svevremenost, na tim nesagledivim koordinatama probivši sebi put do ovih poznih godina. Nekoliko dana prije svog 75. rođendana počastio nas je još jednim malim, sitnim, ali baš zato neodoljivim draguljem koji po tko zna koji put potvrđuje sve prethodno navedeno…
Isti je to bend, isti je to pristup, isto ozračje u kojem prepunjene pepeljare nadjačavaju svaki drugi izvor mirisa i gdje je svjetlo trajno prigušeno, a stropovi kao da prijete spuštanjem, dakle, repertoar i scenografija zacrtana sa "Shadows in the Night", ali ipak je drukčije. Jer, sada, u drugom setu, i inače savršeno uigran bend posve se opustio, pjevač je dodatno podmazao glasnice uvijek dobrodošlim pićencem, a odabir pjesama kao da je "lakši", manje opterećen konceptom ili bježanjem od predvidljivosti, da bi u svemu tome poentirao možda još efektnije. Nije ni Sinatra više stroga poveznica, jer se "Skylark" taj velikan, koliko mi je poznato, nije nikada doticao. Ipak, ostalih jedanaest pjesama nose i dalje izvođački potpis zbog kojeg su mnogi lani sa zebnjom dočekali vijest o Dylanovim čeprkanju po ostavštini najpoznatijeg američkog showmana. No, prepustite li se najpoznatijem američkom singer-songwriteru i njegovom pouzdanom bendu, neće biti ni važno je li što i kako izvodio veliki Sinatra. Čut ćete znalački opuštene izvedbe društva okupljenog da vas opusti, ali i upozna s prošlošću, da vas nasmiješi, ali bez vica ili parodije. Čut ćete gotovo očekivane "Young at Heart", "It Had to Be You" i "All the Way" kako vas uljuljkuju u osjećaj da ste već bili tu, u toj prostoriji, i da vam je opet baš lijepo u tom društvu i u tom stolcu, usprkos tankom sloju prašine na naslonu; čut ćete fino doziranu violinu u "Maybe You'll Be There" koja toj sedamdeset godina staroj skladbi osigurava novu mladost; čut ćete "Melancholy Mood" Waltera Schumanna, inače autora glazbe za kultni film "Noć lovca" iz 1955., kao savršen ranojutarnji blues, "Polka Dots and Moonbeams" kao jednako savršen country za kraj najčudnijeg tuluma istočno od Teksasa i "That Old Black Magic", koja je nekim čudnim, a opet logičnim putem iz one davne izvedbe Glenna Millera postala poziv na ples u doba kad su se svi od plesa pomalo i umorili, a možda vam se negdje u kutu ukaže i Judy Garland kao njezina heroina i duh iz "Skylark".
U konačnici, čut ćete meštra kojem će neki uporni "nostalgičari" opet i u najopuštenijem izdanju tražiti makar natruhe (i zamjerati nedostatak) cinizma ili ironije, izmišljati podtekst i skrivene poruke, kojih, tko zna, možda negdje duboko i ima, ali koje ne da nisu bitne nego su i posve suvišne. Ovo je najveći među autorima rocka na još jednom vrhuncu svoje izvođačke i "arheološke" zrelosti, s novim snažnim kontraargumentima kritičarima njegova vokala (koje je, ruku na srce, i sam svjesno hranio), kao i s novom diplomom iz podcijenjene vještine baštinjenja vlastite kulture i zanata koji je iz nje nastao.
Toni Matošin
« Shadows In The Night | Bob Dylan Albumi Kronologija | The Real Royal Albert Hall 1966 Concert! » |