Review
Prošlo je mnogo vremena otkad su Massive Attack ispisivali stranice glazbene povijesti svojim neponovljivim albumima „Blue Lines“, „Protection“ i „Mezzanine“ tamo '90-tih, albumima koji tvrdoglavo i ponosno odoljevaju nemilosrdnom zubu vremena. Otad smo ih dugo morali čekati, usput gotovo desetljeće prisiljeni slušati kako se trip-hop masakrira, razvodnjuje i razvlači na sve tanje slojeve marmelade na kruhu. Konačno su se vratili 2010. sa „Heligoland“ koji je, unatoč tome što je bio vrlo solidan, ipak pomalo razočarao, više baziran na stelarnoj gostujućoj vokalnoj ekipi negoli na maštovitim produkcijama.
Nakon toga, ponovno čekanje. Šest godina kasnije, evo ih natrag s EP-jem „Ritual Spirit“ koji bi, nadamo se, trebao značiti da je negdje u pripremi i novi LP. Ako je zaključivati po ove četiri pjesme koje donosi, to bi trebao biti album kojeg je vrijedilo čekati jer se Massive Attack ovdje vraćaju u formu i vraćaju svojim korijenima. EP otvara odlična „Dead Editors“, u kojoj su Massive Attack ponovno na svom dobro poznatom terenu, uz masne i debele baseve, mračnu i prijeteću atmosferu, zanimljiv sample i precizno pogođenog gosta – tu je gotovo kultni londonski grime reper Roots Manuva u izvrsnoj, fluidnoj izvedbi koja će ubiti i posljednje zrake sunca, ako je još koja preostala. Prošlo je mnogo vremena otkad smo posljednji put čuli da netko repa povrh njihovih elektronskih pejzaža, ali je „Ritual Spirit“ definivno povratak toj komponenti njihove glazbe i očito početak ispunjenja obećanja da će se „crno vratiti Massive Attacku“, koje je Grant „Daddy G“ Marshall dao ponovno se pridružujući kolektivu, u svakom mogućem smislu. Uzimaju tek mali predah u naslovnoj „Ritual Spirit“ na kojoj surađuju s također londonskim glazbenikom i vokalistom Azekelom, kombinirajući njegov visok, anđeoski, soulom obojen vokal s beatovima, synthovima i električnim gitarama u maniri, duhu i tonovima „Mezzanine“-a. Vraćaju se na zacrtani put u uzbudljivoj „Voodoo In My Blood“ u kojoj će se naći na pola puta sa škotskim hip-hoperima Young Fathers u zanimljivom sudaru donekle bliskih ali opet toliko udaljenih kemija i estetika. Najveće iznenađenje su ipak sačuvali za kraj – u fenomenalnoj „Take It There“ vraća se nitko drugi nego Tricky, pretpostavljam na veliko oduševljenje svih starih fanova, dodajući svoju dobro poznatu notu senzualnosti i off-beat seksualnosti teškim beatovima i atmosferičnoj, maglovitoj i ljepljivoj produkciji za stvarčinu koja ih zaista svih zajedno pronalazi u najboljoj formi.
U konačnici, „Ritual Spirit“ prekratko traje da bi ponudio definitivan sud o sadašnjosti i budućnosti Massive Attacka, više otvarajući nova pitanja negoli odgovarajući na njih. Hoće li se ponovno vratiti originalnoj inkarnaciji? Hoćemo li dobiti Trickyja natrag tamo gdje pripada? Pušu li neki novi vjetrovi za trip-hop? Gdje je Horace Andy? Tko će nastaviti impresivni niz vokalistica kao nova muza Massive Attacka? Ovdje definitivno podižu očekivanja za potencijalno nadolazeći novi album, dokazujući da su još uvijek stalno promjenjiva sila iz sjene na koju možemo računati, čak i kad im treba cijela vječnost da se poslože.
Danaja Glavičić
/
