facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
A Very British Synthesizer Group


Bookmark

Data

Released Studeni 2016
Format Albumi
Vrsta New Wave / Synthpop / Electronic / Contemporary Pop/Rock / Dance-Rock
Dodano Petak, 10 Ožujak 2017
Žanr Pop
Length 1:57:23
Broj diskova 2
Edition date Studeni 2016
Država Europa
Etiketa Virgin EMI Records / Universal Music Catalogue
Catalog Number 570 258-6
Edition details objavljeno: 18.11.2016.
Tags Universal Virgin EMI Records The Human League

Review

Iz nekog razloga, uvijek su o sebi voljeli govoriti kao o „group“, radije nego kao o „band“. Philip Oakey kaže da je to važna razlika. No kako bilo i kako mu drago, ova najbritanskija sintesajzerska grupa sa sjevera Engleske ponovo predstavlja svoju još jednu kompilaciju u nizu. Takvih je bome „best of“ kolekcija ove grupe već pozamašan broj, skoro kao i studijskih albuma. No kad imate jubilarnih 4 desetljeća karijere, onda je vrijeme za još jednu antologiju.

Što je drugačije ovaj put? Antologijska kolekcija u sebi sadrži trostruki CD i pripadajući DVD s video spotovima 21 singla, uz dodatak brojnih nastupa uživo u nekoliko najpopularnijih emisija na BBC-u, iz onih, kreativno plodnijih godina. Sve to popraćeno debelom, tvrdo ukoričenom knjižicom punom zgodnih memorabilija, rijetkih sličica, zanimljivih crtica i sl.  Zvuči kao zgodan mamac za nostalgične obožavatelje.

Sam audio materijal je zapravo kompilacija najšireg spektra na kojem su na prva dva CD-a kronološki poredani svi, (odnosno ipak većina), ikada izdani singlovi ove grupe. Dok su na trećem demo snimke ili neke rane verzije nekih drugih ili istih hitova, sve opet kronološki poredano. Antologija ravnopravno pokriva cijelu povijest grupe, izuzev najbitnijeg albuma „Dare“ koji je zasluženo i najzastupljeniji. Još pokoje iznenađenje, instrumentalne verzije, obrada Bowievog i Iggy Popovog „Nightclubbinga“ i dugo putovanje kroz povijest Human Leaguea kreće kroz uši slušatelja. Simptomatična je anegdota da ih je upravo David Bowie svojevremeno apostrofirao kao budućnost pop glazbe nakon što ih je prvi put čuo uživo, i to prije no što su izdali ikakav dugosvirajući materijal. Kad već spominjemo anegdote ne može se izbjeći ni onaj famozni, najlegendarniji slučajni susret u diskoteci jedne kišne srijede u Sheffieldu, u jesen 1980. godine. Kada je Oakey snubio tada maloljetne Joanne Catherall i Susan Ann Sulley da mu pomognu izgurati turneju nakon što su ga ostavili osnivači benda i kreativna snaga Martyn Ware i Ian Craig Marsh. Ono što se početkom večeri činilo kao propali slučaj i teški poraz, čudnovatom izmjenom okolnosti pretvorilo se u ono po čemu su Human League možda i najviše poznati.

Prva inkarnacija sheffiledske ekipe više je naginjala avangardnoj elektronici, počesto s orvelovskim vizijama budućnosti, i izuzev kultnog, nije imala puni komercijalni potencijal. S Oakeyevim pučem i promjenama u članstvu, Human League se prometnuo u trendsetera komercijalnog synth popa do te mjere da su služili kao referentna točka u glazbi na početku osamdesetih. Ne samo zbog slušanosti svojih pjesama, nego i vizualne prepoznatljivosti kao personifikacija ikone stila onog doba. Iskreno govoreći, glamur i stil je nerijetko bio ispred muzičkog angažmana. A da sve to bar donekle suvislo zvuči, uz Oakeyja su u skladanju pjesama svesrdno sudjelovali vrsni glazbenici Jo Callis, Ian Burden i Philip Adrian Wright. Unazad dva desetljeća, kako Oakey i cure djeluju kao trio, prorijedili su se i albumi i pjesme i hitovi. Ostao je tek dojam.

Ovakva sveobuhvatna kolekcija izvlači ono najbolje i najgore iz grupe. Oakeyjev drveni glas ograničenog raspona, cure koje su više za ukras nego za glazbu, niti skladaju, niti pišu, a svi skupa zapravo slabo i sviraju. Ali zato spremni i nabrijani za izlazak u grad i dobar noćni provod, s gardom samodopadnog pozera bez pokrića. No ne baš u cijelosti. Human League su ipak vlasnici nekih svevremenskih evergreena kao što su: „Don't you want me?“, „Being boiled“ ili „Love Action (I believe in love)“. Isto tako mogu se pohvaliti s nekoliko ljepljivih pop hitova koje niste mogli izbjeći: „Human“, „(Keep feeling) Fascination“, „Tell me when“, ili pak pokušaj angažiranosti u „The Lebanon“. A kada se govori u kontekstu kraja sedamdesetih i punk manije na Otoku, nevjerojatno je da su Human League sa svojim klavijaturama bili bliže punku nego mnogi njihovi punkom opčinjeni suvremenici. A opet, s druge strane imaju i teško probavljive stvari, koje se najbolje uočavaju na ovakvoj kronologiji. Čak i unatoč čujnim promjenama u zvuku, loših je hitova bilo tijekom cijele karijere. Kako je npr. „Louise“ nekada mogla biti hit? Badava kontekstualno objašnjenje da je pjesma tekstualni nastavak „Don't you want me“, ona jednostavno ne vrijedi. „Only after dark“, „Open your heart“, „Soundtrack to a generation“, „Heart like a wheel“, tek su neke od niza iritantno tanašnih pjesama. A i kada se s vremenskim odmakom pogleda taj smiješni image kojeg su tako brižno gradili, samo onaj tko na njih gleda s nostalgijom mladosti može osjetiti treperenje u srcu.

Sredinom devedesetih, u vrijeme kada su najslavniji dani već bili iza njih, Susan Ann Sulley je po prvi put dobila ulogu glavnog vokala u uspjeloj „One man in my heart“. Poslije se takav slučaj ponovio tek na posljednjem studijskom albumu „Credo“, iz 2011. godine. Tko zna kako bi Oakeyjeve pjesme o ljubavnim brodolomima zvučale da su cure imale bolji glas.

Ako se uzmu u obzir svi limiti, kao i brojni odlasci iz grupe, zapanjuje činjenica da se nikada nisu raspali. Štoviše, usprkos očitom, nemjerljivo su utjecali na pop scenu Britanije, Europe, pa i svijeta. I još nisu rekli zadnju riječ. Sigurno nas očekuje još koji album. Ako ne već studijski, onda sigurno koncertni ili barem kompilacija.

Toni Plićanić

Comments
Hits 224
Credo « Credo The Human League Albumi Kronologija