Spirit

Review

Pomalo nemaštovita naslovnica koja bi, kad bi imala koju boju više, vjerojatno prije asocirala na crtić o prof. Balthazaru, skriva i otkriva, više nego dobar, četrnaesti studijski album Depeche Mode. Anton Corbijn, dugogodišnji umjetnički direktor ovog odličnog benda, još tamo od "Black Celebration", znao je ponuditi više ili manje uspjele naslovnice, no ovi glazbenici nikada ga nisu htjeli promijeniti. Zašto i bi, kad je njihov vizualni identitet, za kojeg je zaslužan baš Corbijn, apsolutni trade mark Depeche Mode.

S druge strane, s prethodnim albumom završila je faza glazbenog producenta Bena Hillera, zaslužnog za zadnja tri albuma, te je angažiran nešto mlađi James Ford, poznat po svom radu u Simian Mobile Disco. Nema tu neke pretjerane razlike u njihovom prepoznatljivom zvuku, tek kao zgodna trivija, a i pokazatelj je zdravih ideja intuitivnog umjetnika koji se trudi ostati svjež starim fanovima, a istovremeno biti zanimljiv novim generacijama.

Obrazac podjele uloga koji je usvojen još na "Playing the Angel", ponovno dozvoljava Gahanu da pod DM egidom objavi nekoliko svojih pjesama. Teme njegovog stvaralaštva i ovaj put ljubavno-patničke su naravi. Teško breme ranjenog i nezaštićenog srca, kao i kolebanja nejake osobnosti koje ponovno donosi čvrste odluke o tome da prekida s dosadašnjim načinom života.

Za to vrijeme Gore je kao glavni kreativac u bendu, uz posvemašnje razočaranje u čovjeka i čovječanstvo, više zaokupljen s političkim i politikantskim pitanjima. I ranije je u karijeri bilo političkih tema, kao npr. "Everything Counts" ili "People are People", no ovoga puta izravno nas pita gdje je revolucija, jer svi idemo unatrag i počinili smo najgori zločin, odnosno, propali smo kao ljudi. Iako tekstovi ponekad balansiraju na rubu banalnosti, rijetko prelaze na onu stranu. Glasne, energične i prkosne, kao da izriču neke životne istine, s niskom zaključaka ili nekom životnom recepturom koja ne trpi sveopći zakon relativnosti, uz izvrsnu metriku i ritmičnost, čovjek ima potrebu da ih pjeva na glas, da se dere na sav glas pjevajući ih kao opomenu, kao molitvu ili kao iskonski bunt. Svejedno malo može zasmetati što o takvim stvarima, kao po pravilu, dociraju stari prdonje koji su svoju mladost i najbolje godine potrošili potpuno hedonistički, bez imalo brige za ikoga u svojoj najbližoj okolini.

Slušajući pak samo pjesme bez ikakvog konteksta, auditivni dojam je odličan. Kompaktan, koherentan i fino zaokružen album možete slušati gotovo do iznemoglosti. Jedina slabija stvar je "Eternal", srećom i najkraća, s Goreom na glavnom vokalu. Čini se da bi pjesma više odgovarala nekom s jačim glasovnim sposobnostima, i možda prije nekom ženskom vokalu. Svejedno Gore i dalje svojim lelujavim glasom oplemenjuje svaku DM pjesmu u kojoj se pojavi kao back ili support vokal. I dalje vrhunski parira Gahanovom baritonu. Odjavnu pjesmu također pjeva Gore. Navodno je ona prva DM pjesma u kojoj je opsovano. No to je ionako tek beznačajna opskura.

Duh vremena kojeg se pokušalo uhvatiti ovim izdanjem, u svojoj srži ponovno je zarobljen negdje između ljubavi i mržnje, kao što to i inače albumi Depeche Mode jesu. Teško je povjerovati Gahanu da je pun ljubavi dok prijeteći vapije: "There is so much love in me". Ali to i dalje zvuči moćno. Toliko moćno da je čas posla pobrkati ljubav i mržnju. Čak i kad zazivaju korijenite promjene. Govor mržnje ionako je precijenjen. To je samo do duha vremena.

Toni Plićanić