Review
Tri je godine prošlo od zadnjeg Mastodonovog studijskog albuma Once More 'Round The Sun. Ako vas je informacija o čak tri godine ostavila ravnodušnom i niste osjetili trenutnu jezu sažimanja vremena koje nemilosrdno protječe, a onda i stravu pratećeg starenja, propadanja tijela i blizine smrti koju ćete vjerojatno doživjeti u oboljelom stanju, u podnošljivom slučaju naglo i brzo ili najboljem slučaju bezbolno i u snu, onda bi slušanje najnovijeg albuma Emperor of Sand svakako trebalo izvući iz vas barem malo tjeskobe pred ništavilom i crnilom koje nas sve vrlo brzo očekuje te nagnati da iskoristite dragocijeno preostalo vrijeme.
Kao i do sada, članovi Mastodona nastavili su tražiti kreativnu inspiraciju u vlastitim životima, uglavnom nesretnim i emotivnim događajima. Kelliher (ritam gitara) je bespomoćno promatrao kako mu majka propada i umire od raka mozga, Dailorova (bubnjar) majka je također prolazila kroz kemoterapiju a Sandersovoj (basist) je ženi dijagnosticiran rak dojke. Sviranje, smišljanje rifova za novi album i kreativnost na neki su način olakšali teške privatne trenutke obilježene bolešću i blizinom smrti. Međutim, umjetnost za njih nije bila bijeg, eskapističko mjesto „otiuma“ uz frulice, ležerno cuganje i hranu, već ozbiljan medij za simboličko prenošenje istinskih emocija i promišljanje o nekim od najvažnijih tema u životu svakog čovjeka.
Teme su klasične egzistencijalne,vezane za život, smrt, bolest, preživljavanje, borbu i sl, no za razliku od zadnja dva albuma, Emperor of Sand je konceptualno čvršće povezan. Konceptualna poveznica albuma je pustinjska lutalica kojeg je vladar pustinje, utjelovljenje same smrti, osudio na smrtnu kaznu. Pokušavajući preživjeti pakao pustinje, lutalica nastoji dozvati kišu stupanjem u telepatsku vezu s afričkim i američkim plemenima. Naravno, riječ je o vrlo slikovitoj i zgodnoj figurativnoj analogiji koja se, zapravo, u stvarnosti tiče kemoterapije, borbe s rakom i nezaustavljivog protjecanja vremena a koje, zajedno s najbližima, nerijetko uzimamo zdravo za gotovo.
Solidnu i bogatu suvremenu produkciju potpisuje Brendan O'Brien s kojim su već ostvarili uspješnu suradnju na epohalnom albumu Crack The Skye. O'Brien im je, između ostalog, pomogao izvući maksimum iz glasova, najveće Ahilejeve pete ovog junačkog benda iz Atlante, tako da je konačni rezultat poprilično dobar s mnoštvom interesantnih vokalnih harmonija i pamtljivih melodija.
Emperor of Sand za nijansu je mračniji od prethodnika, kompleksniji i raznolikiji, no u zvučnom i kompozicijskom smislu nema tu previše odudaranja. Mastodon je u fazi okamenjivanja vlastitog progresivnog stila označenog spajanjem različitih podžanrova metala, proga, klasičnog rocka i popa. Iako se može činiti apsurdno, s obzirom na to da ih krasi pridjev progresivni, čak bi se moglo reći da su postali predvidljivi, a možda i zastarjeli. Nema tu ništa posebno novo, gotovo svi su elementi sadržani negdje ranije u sad već impresivnoj diskografiji,pa se album čini poput kreativnog preslagivanja poznatih elemenata uz nadogradnju s novim zanimljivim pop melodijama, strukturama, rifovima i pokojim neočekivanim zvukom. Uobičajeno je da čak i najprogresivniji bendovi na kraju prestanu biti svježi i nepredvidljivi, ne treba to uzeti kao nužno lošu stvar, iako su zahtjevi od takvih bendova daleko veći nego nekih drugih. Za Mastodon, ipak, ne bih rekao da su baš prestali biti svježi, zvuče moćno, usvirano i inspirirano, ali moguće je osjetiti kako se zaliha novih ideja lagano bliži kraju.
Prije samog albuma, u javnost su prvo puštene „Sultan's Curse“ i „Show Yourself“. Dok je prva moćna, klasična mastodontska heavy stvar pogonjena Dailorovim ubojitim bubnjanjem te žestokim, sočnim i melodičnim rifovima, „Show Yourself“ je najpop stonerska stvar s glavnim rock'n'roll rifom koju su do sada snimili. Nešto poput „The Motherload“, no jednostavnija, manje cool i gotovo parodična. Iako u video spotu nema twerkanja sexy, masivnih guzica, mora se priznati da su snimili dosta dobar komični treš video o koscu koji treba ubiti Mastodon. Dailor je u početku bio nezadovoljan i skeptičan u pogledu te pjesme jer je mislio da su sposobni napraviti nešto bolje, da je prejednostavna i da bi ih neki zahtjevniji fanovi mogli otpisati. Tek na kraju, kada je nadodao vokalne melodije, bio je zadovoljan s pjesmom, pa čak i sretan jer, kao lako slušljiva i pamtljiva stvar, može poslužiti poput otvorenih vrata u njihove zahtjevnije stvari.
Kako sam ranije rekao, album posjeduje puno elemenata koji su već ranije smišljeni i odsvirani ali promijenjenih i spojeni s nekim drugim elementima. Dobar je primjer odlična „Steambreather“ čiji se masivni, reski, glavni gitarski rif doima poput usporene verzije rifa pjesme „Curl of The Burl“ s The Huntera. Ono što „Steambreather“ čini zanimljivom i drugačijom, transformacija je iz teškog groove stonera u pop-rock s naglašenim akustičnim gitarama i nazad.
Jedna od možda najboljih i najzanimljivijih, jer posjeduje neke do sada za Mastodon nepoznate elemente, svakako je „Clandestiny“, sjajna progresivna, melodična rock stvar. Naime, negdje pri sredini pjesme, kada ekipa transcendira u svemirski rock, mogu se čuti sjajno odsvirani sintetični, klavijaturistički tonovi u stilu kanterburijskih bendova iz 1970-ih, poput Genesis.
Na kraju, izdvojit ću još i zadnju kompoziciju „Jaguar God“ koja je zasigurno stilski najraznolikija, najdramatičnija a i istovremeno najduža stvar na albumu. Slično epskoj „The Last Baron“ s kraja Crack The Skye, započinje poput balade, lagano i melodično s Brentovim ugodnim vokalima, da bi se postupno pretvorila u prog/sludge/heavy metal/rock zvijer te završila prekrasnom, emotivnom Hindsovom solažom.
Kao uvod u nadolazeće ljeto, Emperor of Sand je vrlo dobar album s porukom, emotivan, čvrst, prepun teških rifova, kompliciranih i izazovnih dijelova te prekrasnih melodija. Sa svakim novim slušanjem raste i postaje bolji, slušljiviji, razumljiviji i koherentniji. Prigovor bi mogao ići u smjeru da je mogao eventualno biti manje predvidljiv, inovativniji i dinamičniji.
Ljubiša Prica
/
« Once More 'Round The Sun 
