A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | New Killer Star | 4:40 | ||||
2 | Pablo Picasso | 4:05 | ||||
3 | Never Get Old | 4:24 | ||||
4 | The Loneliest Guy | 4:11 | ||||
5 | Looking For Water | 3:28 | ||||
6 | She'll Drive The Big Car | 4:35 | ||||
7 | Days | 3:18 | ||||
8 | Fall Dog Bombs The Moon | 4:04 | ||||
9 | Try Some, Buy Some | 4:24 | ||||
10 | Reality | 4:23 | ||||
11 | Bring Me The Disco King | 7:45 |
Kad na početku svog dvadeset četvrtog studijskog albuma, drugog u novom tisućljeću, David Bowie na zahuktaloj glazbenoj podlozi zapjeva "ja nikad, nikad neću ostarjeti", on istovremeno misli ozbiljno i ozbiljno se zeza. "Realnost" novoga doba, propoznaje to, naravno, i on, neželjena je preslika svih mokrih snova i njega i cijele "slobode" željne generacije umjetnika prošloga stoljeća, povampiren relativizam i subjektivnost svakog od nas i svakog odnosa i događaja među nama. Stvarnost je prestala biti dohvatljiva univerzalnom istinom, postavši splet subjektivnih stvarnosti kreiran uživanjem, ali i zloporabom slobode te serviranjem svačijega mišljenja kao nečeg što ima ili mora imati svatko s pristupom društvenim mrežama. "Reality" ulijeće u tu stvarnost kao novi album zrelog, ali nikad ostarjelog, tek nešto mudrijeg kameleona koji se svojih mijena odrekao u korist lica od kojega nema smisla bježati, kao rutinski solidna zbirka kreativca koji je naučio sve pokrete i trikove, tikove i grimase.
Album dobrih pjesama, balansiranih između pitkosti i izazovnosti svojih tekstura, pozicioniran u svoje vrijeme, u present tenseu svoje "stvarnosti", bez osvrtanja unatrag, kao i bez pretenzija na bilo kakvu budućnost, koja je uslijed pomanjkanja univerzalnih istina (da ne dodam, vrednota) ionako još manje predvidljiva nego što je to ikada bila. To je plod onog Bowieja koji je odlučio ne nastaviti s narativima začetim na "1. Outside" ili akrobacijama isprobanim na "Earthling", već prvo malo introspektivno zapjevati svojim prošlim ulogama na "Hours..." pa se ugodno smjestiti u svojoj s godinama ogrubjeloj koži na sjajnom "Heathen". I opet će ubaciti par obrada, ovaj put manje uspješnih (sladunjava "Try Some, Buy Some" s potpisom Georgea Harrisona i nepotrebna "Pablo Picasso" iz repertoara The Modern Lovers), opet će se osloniti na pouzdanu pomoć starog kompanjona Tonyja Viscontija i opet će isporučiti red nabrijanih uz red sporogorućih pjesama za svoju dušu.
Našlo se tako tu nekoliko izvanserijskih zgoditaka, poput naslovne rokačine u kojoj se "traži smisao, ali dolazi se tek do nečeg bliskog ničemu" ili otvarajuće "New Killer Star", tihe, titrajuće "The Loneliest Guy", u kojoj Bowie sjetnim glasom pjeva kako je zapravo "najsretniji čovjek, a ne najusamljeniji na svijetu" i drži kao uzde dva najočitija i jednako logična tumačenja svoga stanja svijesti (bar u toj pjesmi), ili gotovo pa analitičke, jazzom ozračene završnice "Bring Me the Disco King". Našlo se tu svega što Bowie znači u vremenu "nakon vremena", svega čime se legenda njegova kova može s pouzdanjem zabaviti i baviti bez da se poklizne prema samoplagijatu, ali i bez dovoljno goriva za uistinu nova poglavlja koja bi stvorenoj legendi podarila produžetak mladosti. Na "Heathen" je pokazao da ga to i ne zanima i da je sve skloniji što užem i dohvatljivijem modusu operandi; na "Reality" je to potvrdio, malo umorniji, taman onoliko koliko je i stariji. Taman još toliko avanturama sklon koliko mu je realno prostora ostalo i taman toliko nadahnut koliko mu za zaokruženu misao u novovjekoj stvarnosti treba, više nego spretan da pogodi pjesmu i u najkonvencionalnijem ključu (poslušajte samo "Days", na primjer), ali i začini nepotrošenim začinima iz dugo opremane kužine, Bowie je na ovom albumu pomirio ambicije i umor, davši svima pomalo, i svojim upornim pogrebnicima i slijepim obožavateljima, a od toga najviše onima u zlatnoj sredini i - samome sebi.
Toni Matošin
« Heathen | David Bowie Albumi Kronologija | Reality Tour » |